Vjerovatno se nisu smijali samo oni koji nisu dolazili na teravih-namaz. Taj dječiji smijeh na teraviji, posebno je ostao u sjećanju jer bi se, poslije predaje selama, prolomio glas: “Ko se smijao?” “Ko se misli smijati nek ide kući, pa nek se smije koliko hoće!” “Šta je smiješno?” “Što se smijete?”
I djeca bi onako odjednom prestala da se smiju iako bi im i dalje bilo smiješno nešto što odraslima nije smiješno.
Gdje ćeš djecu pitati što se smiju? Šta im je smiješno? Oni ne planiraju da se smiju nego oni tako žive. Smijeh je dio njihovog života. Ne radujem se da djeca ometaju klanjače, ali se radujem da su tu u džamiji. Ako se i desi da se nasmiju, ne treba im zamjeriti. Oni se raduju onome čemu smo se i mi radovali kad smo bili djeca i smiju se zbog nečega zbog čega smo se i mi smijali.
Dragi naši slatki mališani! ❤❤
✍🏻 mr. Enes Julardžija
P.S. Ovo ne znači da bi trebali malu djecu koja su veoma nestašna dovoditi na teravih namaz, pa da trče kroz safove itd…
✅ Koja djeca se nisu smijala na teravih-namazu?
Najnovije
