Kriza u zdravstvenom sistemu Federacije BiH
U posljednjih nekoliko godina, zdravstvene ustanove širom Federacije Bosne i Hercegovine suočavaju se s ozbiljnim izazovima koji prijete stabilnosti cijelog sistema. Nedostatak osoblja, posebno ljekara, postaje alarmantan problem koji se ne može ignorisati. Prema informacijama iz različitih izvora, uključujući Sindikate doktora medicine i stomatologije FBiH, trenutna situacija ukazuje na to da su mnoge grane medicine u ozbiljnom deficitu, što može dovesti do ugrožavanja zdravstvene zaštite građana. Na primjer, većina bolnica se bori da ispuni osnovne funkcije zbog nedostatka osoblja, što direktno utiče na vrijeme čekanja za preglede i tretmane.
Nedostatak medicinskog osoblja
Doktorica Marina Berberović, predsjednica Sindikata, naglašava da se u Federaciji može primijetiti dramatičan nedostatak specijalista. Na primjer, u oblasti anesteziologije i urgentne medicine, situacija je posebno kritična. U Hercegovačko-neretvanskom kantonu, na primjer, radi svega pet ili šest specijalista, dok su neka područja poput Posavskog kantona donedavno bila bez kardiologa. Ovaj fenomen nije ograničen samo na specijaliste, već i na domove zdravlja, gdje nedostaje pedijatara, što dodatno otežava pristup zdravstvenoj zaštiti za najmlađe pacijente. Dodatno, mnogi mladi ljekari se odlučuju napustiti posao u javnom zdravstvu, tražeći bolje uslove u privatnim praksama ili inostranstvu.
Finansijski motivi i odlazak mladih stručnjaka
Jedan od ključnih faktora koji doprinosi odlasku mladih stručnjaka iz zemlje jeste neadekvatan nivo plata. Drastične razlike u primanjima između različitih kantona rezultiraju time da osnovna plaća ljekara može varirati za čak 50 posto. Dok se plaće specijalista kreću od 2.400 do 3.600 KM, a doktora medicine od 2.000 do 3.000 KM, najviša primanja su u Kantonu Sarajevo, dok su najniže u Posavskom i Kantonu 10. Na primjer, mladi ljekari u Sarajevu često imaju mogućnost dodatnih edukacija i specijalizacija, dok u manje razvijenim kantonima takve prilike nisu dostupne. Uzimajući u obzir da su primanja ljekara u Evropskoj uniji tri do četiri puta veća, odlazak mladih medicinskih stručnjaka postaje razumljiv.
Strategije za poboljšanje stanja
Ministar zdravstva Enis Hasanović iz Kantona Sarajevo ukazuje na pozitivne pomake. Poboljšanjem uslova rada i strategijskim planiranjem, uspjeli su smanjiti deficit ljekara, a javne ustanove privlače stručnjake iz privatnog sektora i drugih dijelova zemlje. Oko 400 specijalizacija je odobreno, a procedure za dodatnih 125 su u toku. Ovaj primjer može poslužiti kao model za druge kantone kako bi poboljšali svoje zdravstvene sisteme. Osim toga, razmatraju se i različiti poticaji za mlade ljekare, uključujući subvencije za stanovanje ili podršku nastavku obrazovanja, što bi moglo biti ključno za zadržavanje stručnjaka u zemlji.
Problemi s normama i zdravljem pacijenata
Ipak, unatoč ovim naporima, opća slika ostaje zabrinjavajuća. Oni ljekari koji su ostali suočavaju se s nemogućim normama. Prema trenutnim podacima, tim porodične medicine brine o čak 2.200 pacijenata, što znači da jedan ljekar može obaviti do 70 pregleda u jednom danu. Ovo ne samo da ugrožava kvalitet pružene zdravstvene zaštite, već i zdravlje samih ljekara. Sindikat i Ljekarska komora FBiH hitno traže izmjene Zakona o zdravstvenoj zaštiti kako bi se broj pacijenata po ljekaru smanjio na 1.500. U situaciji kada su ljekari preopterećeni, često dolazi do propusta u tretmanima, a pacijenti se suočavaju s dugim vremenima čekanja i lošijom uslugom.
Zaključak: Put ka rješenju
Na kraju, jasno je da se zdravstveni sistem Federacije BiH suočava s ozbiljnim izazovima koji zahtijevaju hitnu intervenciju. Odlazak mladih stručnjaka i nedostatak osoblja nisu problemi koji će nestati sami od sebe. Potrebni su konkretni koraci i strategije kako bi se zadržali postojeći stručnjaci i privukli novi. U suprotnom, zdravstvena zaštita građana BiH može doživjeti ozbiljan krah, a to bi imalo dalekosežne posljedice po cijelo društvo. Rješenje leži u zajedničkom djelovanju vlasti, sindikata i samih ljekara kako bi se stvorili bolji uvjeti rada i život. U tom smislu, važno je uključiti i glas pacijenata u ovaj proces kako bi se osiguralo da se zdravstveni sistem razvija prema potrebama zajednice.
