Sandulovićeva poruka usred protesta u Srbiji: ogledalo za društvo koje je dugo šutjelo
Poruka koju je srbijanski opozicioni političar Nikola Sandulović uputio tokom masovnih protesta u Srbiji u augustu 2025. godine ponovo je skrenula pažnju javnosti, i to ne samo zbog direktnog napada na predsjednika Aleksandra Vučića, nego i zbog mnogo šire optužbe upućene dijelu srbijanskog društva.
Njegove riječi nisu bile tek politička kritika aktuelne vlasti; one su predstavljale i moralni obračun s godinama prešućivanja, selektivnog sjećanja i ignorisanja nasilja kada su žrtve bili “neki drugi”.
Sandulović je tada poručio da se mnogi danas zgražavaju nad hapšenjima, pritiscima i policijskom silom prema demonstrantima, iako su, prema njegovom tumačenju, decenijama zatvarali oči pred patnjama ljudi u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. U srži njegove poruke stajala je jasna, ali vrlo oštra tvrdnja: ako društvo šuti dok se nepravda događa drugima, ne može se čuditi kada isti obrasci represije jednog dana stignu i do njega samog.
Upravo ta logika, prema Sanduloviću, objašnjava zašto je današnja politička klima u Srbiji toliko opterećena nepovjerenjem i strahom.
Od Vukovara do Srebrenice: podsjećanje na ratne rane
U svom obraćanju Sandulović je podsjetio na niz traumatičnih događaja iz devedesetih godina, među kojima su Vukovar, opsada Sarajeva, rat na Kosovu i genocid u Srebrenici. Ta lista nije bila slučajna, jer upravo ti događaji predstavljaju simboličke tačke kolektivnog sjećanja u cijeloj regiji.
Vukovar se i danas pamti kao jedno od najtežih stradanja tokom rata u Hrvatskoj, opsada Sarajeva kao najduža opsada jednog glavnog grada u modernoj evropskoj historiji, dok je Srebrenica međunarodno priznata kao mjesto genocida nad bošnjačkim muškarcima i dječacima u julu 1995. godine.
Posebnu težinu u njegovom nastupu imalo je spominjanje Srebrenice, jer je riječ o zločinu za koji su međunarodni sudovi utvrdili da je počinjen nad više od 8.000 ljudi. U Bosni i Hercegovini, ali i širom svijeta, Srebrenica ostaje najteži simbol posljedica ratne politike, ideologije mržnje i sistematskog uništavanja jednog naroda.
Kada Sandulović taj događaj stavlja u isti govor s današnjim hapšenjima u Srbiji, on zapravo pokušava pokazati kontinuitet između prošlih i sadašnjih oblika nasilja: razlikuju se okolnosti, ali mehanizam moći ostaje sličan.
Kritika Vučićeve političke prošlosti i odgovornost sadašnjosti
Sandulović je u svom govoru podsjetio i na Vučićevu ratnu političku prošlost, uključujući njegovo nekadašnje članstvo u Srpskoj radikalnoj stranci Vojislava Šešelja. Time je želio istaknuti da današnja vlast ne nastaje ni iz čega, nego iz političkih obrazaca koji su oblikovani tokom devedesetih. Prema njemu, sadašnja retorika vlasti, odnos prema opoziciji i način korištenja institucija ne mogu se razumjeti bez sjećanja na to vrijeme.
Ipak, u središtu njegove poruke nije bila samo Vučićeva lična biografija. Mnogo važnija bila je optužba da se u Srbiji predugo živjelo u atmosferi u kojoj su nacionalizam, autoritarizam i ponižavanje “drugih” tretirani kao normalni politički alat. Sandulović je sugerisao da su upravo takvi obrasci stvorili društvo koje je spremno tolerisati prekomjernu upotrebu sile sve dok ona ne pogađa vlastitu porodicu, studente, komšije ili političke istomišljenike.
Poruka koja nadilazi dnevnu politiku
Njegove riječi mogu se čitati i kao politički pamflet i kao pokušaj moralnog upozorenja. Sandulović zapravo postavlja pitanje koje nadilazi trenutne proteste: kako društvo može očekivati demokratske standarde ako je godinama tolerisalo autoritarno ponašanje, govor mržnje i selektivnu empatiju? Po toj logici, današnje nezadovoljstvo represijom nije dovoljno ako nije praćeno spremnošću da se prizna i vlastita prošlost, odnosno prošlost društva koje je često biralo šutnju umjesto solidarnosti.
Takav stav, međutim, ne znači da su svi građani Srbije odgovorni za ratove, zločine ili podršku autoritarnim liderima. Naprotiv, istorija pokazuje da su mnogi ljudi u Srbiji tokom devedesetih pružali otpor ratnoj politici, izlazili na proteste i javno se protivili nacionalizmu, često uz visoku ličnu cijenu. Zato je preciznije Sandulovićevu poruku tumačiti kao optužbu za društvenu šutnju i političku pasivnost jednog dijela javnosti, a ne kao kolektivnu krivicu svih Srba.
Lično iskustvo nasilja i sukoba sa institucijama
Sandulovićeva kritika države dobija dodatnu težinu zbog njegovog vlastitog iskustva. U januaru 2024. godine priveden je nakon objave snimka posjete memorijalnom kompleksu porodice Jašari na Kosovu, gdje je položio cvijeće. Taj čin izazvao je burne reakcije u Srbiji, a njegovi pravni zastupnici i porodica tvrdili su da je tokom kontakta s pripadnicima sigurnosnih službi bio teško pretučen.
S druge strane, BIA je potvrdila da je s njim obavljen razgovor, ali je negirala nezakonitu upotrebu sile.
Srbijansko tužilaštvo je tada saopćilo da dokazi nisu bili dovoljni za konačan zaključak o zlostavljanju, dok je slučaj ipak izazvao ozbiljne međunarodne reakcije. Parlamentarna skupština Vijeća Evrope pozvala je srbijanske vlasti da provedu nezavisnu istragu navoda o postupanju prema Sanduloviću. Upravo zbog toga njegovi kasniji istupi nisu samo politički komentar, nego i govor čovjeka koji tvrdi da je lično osjetio kako izgleda kada institucije postanu sredstvo pritiska, a ne zaštite.
Šira slika: protesti, strah i pitanje demokratskog kapaciteta
Masovni protesti u Srbiji u augustu 2025. godine bili su izraz dubokog nezadovoljstva načinom na koji vlast tretira kritiku, demonstracije i opoziciju. U takvom ambijentu Sandulovićeve riječi dobile su novi odjek, jer su spojile dva sloja srbijanske stvarnosti: današnje političke tenzije i nerazriješene historijske traume. On je, zapravo, podsjetio da društvo koje nije do kraja suočilo vlastitu prošlost teško može izgraditi stabilnu budućnost.
U tome se krije i suština njegove poruke: represija ne postaje moralno neprihvatljiva tek kada pogodi nas. Ako se nepravda opravdava kada pogađa druge, onda se otvara prostor da sutra ista ta nepravda bude primijenjena i na one koji su ranije šutjeli. Sandulovićev govor je zbog toga istovremeno optužnica, upozorenje i podsjetnik da demokratsko društvo ne može funkcionirati bez empatije prema tuđoj patnji.
Zato njegova poruka ostaje važna i izvan dnevne politike. Ona se tiče načina na koji Balkan pamti ratove, kako čuva ili potiskuje istinu, te koliko su političke elite, ali i obični građani, spremni priznati da šutnja pred nasiljem nikada nije neutralna.
U vremenu kada se protesti ponovo šire regionom, Sandulovićev nastup podsjeća da se odnos prema pravdi ne mjeri samo onda kada se ona traži za nas, nego i onda kada treba stati uz one koji su prvi bili izloženi nepravdi.
Napomena: U pripremi teksta i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati. Sadržaj je urednički pregledan i provjeren prije objave.
