Skandalozne poruke iz vrha vlasti: veličanje Ratka Mladića ponovno otvorilo pitanje odnosa prema presuđenim zločinima
Izjava ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine Staše Košarca, upućena nakon smrti presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, izazvala je burne reakcije u javnosti i još jednom pokazala koliko su u Bosni i Hercegovini i dalje prisutne duboke političke i društvene podjele oko pitanja ratne prošlosti.
Umjesto da se distancira od čovjeka koji je pred međunarodnim sudovima pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora za najteže zločine, Košarac je javno uputio riječi hvale i podrške, čime je otvoreno relativizirao presude međunarodne pravde i uvrijedio porodice žrtava.
Košarac je svoju poruku započeo vjerskim citatom, čime je pokušao dati svečani i gotovo liturgijski ton oproštaju, ali je sadržaj objave ubrzo pokazao da se radi o jasnom političkom i ideološkom pozicioniranju, a ne o običnom izrazu saučešća. U nastavku je bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske opisao kao “hrabrog”, “odlučnog” i “snagu srpskog naroda”, nazivajući ga svojim komandantom i čovjekom koji je, prema njegovim riječima, ulijevao ohrabrenje u najtežim vremenima.
Takve formulacije predstavljaju direktno veličanje osobe koja je pred Haškim tribunalom i Mehanizmom za međunarodne krivične sudove osuđena za genocid, progone, istrebljenje, ubistva, terorisanje civila i uzimanje pripadnika UN-a za taoce.
Posebno zabrinjava činjenica da ovakvi istupi dolaze od jednog od visokih funkcionera državnog nivoa vlasti, odnosno člana Vijeća ministara BiH. U svakoj demokratskoj i pravno uređenoj državi, dužnosnik koji predstavlja institucije mora pokazati minimum poštovanja prema sudski utvrđenim činjenicama, posebno kada je riječ o zločinima koji su ostavili duboke i trajne posljedice na cijelo društvo.
Umjesto toga, Košarac je Ratka Mladića predstavio kao “simbol otpora” i “borbe za opstanak”, što je u potpunoj suprotnosti s presudama koje jasno govore o sistematskom nasilju, etničkom čišćenju i genocidu.
Presude koje ne ostavljaju prostor za relativizaciju
Ratko Mladić nije osuđen na osnovu političkih interpretacija, nego nakon dugogodišnjeg međunarodnog sudskog procesa u kojem su razmatrani brojni dokazi, svjedočenja preživjelih, dokumentacija i vojni zapisi. Haški tribunal je, a zatim i Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove, potvrdio njegovu odgovornost za genocid u Srebrenici, jedan od najtežih zločina počinjenih u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
Osim toga, sudovi su utvrdili njegovu ulogu u višegodišnjem granatiranju i teroriziranju Sarajeva, gdje su civili svakodnevno bili izloženi snajperskoj vatri, artiljerijskim napadima i životu pod opsadom.
Upravo zato svako javno veličanje Mladića ne može biti shvaćeno kao privatni stav pojedinca, nego kao pokušaj političke rehabilitacije osobe čije je ime povezano s masovnim stradanjem civila. U zemlji u kojoj su hiljade porodica izgubile najmilije, takve poruke produbljuju bol, potiču nepovjerenje i dodatno otežavaju proces suočavanja s prošlošću. Negiranje ili uljepšavanje presuđenih zločina nije samo moralni problem, nego i ozbiljan udar na kulturu sjećanja i vladavinu prava.
Košarčeva objava, osim što je izazvala zgražavanje dijela javnosti, uklapa se u širi obrazac političkog govora u kojem se osuđeni ratni zločinci prikazuju kao heroji, a žrtve potiskuju ili se njihova patnja umanjuje. Takva retorika posebno je opasna jer dolazi iz institucija koje bi trebale graditi pomirenje, a ne proizvoditi nove sukobe.
Kada visoki zvaničnik koristi svoj javni prostor za poruke koje faktički negiraju međunarodne presude, time se šalje poruka da pravda nije obavezujuća i da se sudski utvrđene činjenice mogu tumačiti prema političkoj potrebi.
Ovakve poruke imaju posljedice daleko izvan društvenih mreža
Javni govor političara u postratnim društvima nikada nije neutralan. U Bosni i Hercegovini, gdje su rane iz devedesetih još uvijek svježe i gdje mnoge porodice i dalje tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih, svaka riječ funkcionera može imati snažan emotivni i politički odjek. Kada se osoba osuđena za genocid opisuje kao patriota, komandant ili simbol naroda, to ne ostaje samo na nivou simbolike.
Takve poruke legitimiziraju ekstremne narative, hrane nacionalističku retoriku i otežavaju svakodnevni suživot.
Upravo zbog toga brojni analitičari i organizacije koje se bave ljudskim pravima godinama upozoravaju da institucionalna tolerancija prema veličanju ratnih zločinaca stvara opasnu društvenu klimu. Mladi koji odrastaju uz takve poruke često nasljeđuju iskrivljenu sliku o ratovima devedesetih, bez jasnog razumijevanja činjenica koje su utvrdili sudovi i bez empatije prema žrtvama. Time se ne štiti nijedan narod, nego se proizvodi nova generacija koja nasljeđuje stare sukobe.
Posebnu težinu cijelom slučaju daje i to što se slični istupi nerijetko povezuju s drugim incidentima u javnom prostoru, uključujući skandiranja ratnim zločincima, isticanje njihovih imena na skupovima i pokušaje da se oni predstave kao simboli identiteta. Takvi događaji pokazuju da problem nije izolovan, nego duboko ukorijenjen u dijelu političkog diskursa. U tom kontekstu, Košarčeva poruka ne djeluje kao greška u komunikaciji, već kao svjesno slanje ideološke poruke.
Zašto je važno imenovati stvari pravim imenom
U društvu koje teži stabilnosti i pomirenju, presuđeni ratni zločinci ne mogu biti predstavljani kao junaci, niti se njihova odgovornost može zamagljivati sentimentalnim ili nacionalističkim narativima. Imenovati zločin zločinom temelj je svakog ozbiljnog suočavanja s prošlošću. To nije pitanje političkog ukusa, nego poštovanja prema žrtvama, prema istini i prema pravosuđu koje je godinama utvrđivalo činjenice u najtežim predmetima savremenog međunarodnog prava.
Upravo zato je reakcija javnosti na Košarčev istup više od prolaznog skandala. Ona predstavlja podsjetnik da Bosna i Hercegovina i dalje vodi bitku za osnovni društveni konsenzus o tome šta se dogodilo tokom rata i kako o tome govoriti u javnom prostoru. Bez tog konsenzusa, svaki pokušaj institucionalnog jačanja, pomirenja ili evropskih integracija ostaje krhak i nedovršen.
Društvo koje ne uspijeva da jasno osudi glorifikaciju zločina teško može graditi povjerenje među vlastitim građanima.
Zbog svega navedenog, slučaj Košarčevog veličanja Ratka Mladića nadilazi okvire jedne objave na društvenim mrežama. On pokazuje koliko je i dalje potrebno insistirati na odgovornosti javnih zvaničnika, na zaštiti dostojanstva žrtava i na nedvosmislenom prihvatanju sudski utvrđenih činjenica.
Dok god se osuđeni ratni zločinci predstavljaju kao simboli ili heroji, Bosna i Hercegovina će ostajati zarobljena između prošlosti koja nije do kraja obrađena i budućnosti koja se teško može graditi na poricanju.
