Trideset i jednu godinu nakon rata Muhamed Avdić još traga za ocem: “Samo želimo da ga pronađemo i dostojno ukopamo”
Gotovo tri decenije nakon završetka rata, hiljade porodica u Bosni i Hercegovini i dalje žive s istom bolešću neizvjesnosti — bez odgovora, bez groba i bez mogućnosti da završe jedan od najtežih životnih poglavlja. Među njima je i porodica Muhameda Avdića, čovjeka koji i nakon 31 godine od genocida u Srebrenici i drugih ratnih stradanja i dalje traži posmrtne ostatke svog oca.
Njegova priča nije samo lična tragedija, nego i simbol dugog i bolnog traganja koje traje duže nego što su mnogi mogli zamisliti.
Muhamed Avdić kaže da je 1995. godine imao samo 15 godina, a da od tada do danas porodica nije prestala da traži njegovog oca. Prema dostupnim dokumentima, otac je bio direktor osnovne škole, čovjek koji je bio prepoznat u zajednici kao prosvjetni radnik i osoba od ugleda. Tokom ratnih dešavanja pokušao je preći Drinu i spasiti život, ali je, prema zvaničnim informacijama, vraćen natrag u Bosnu i Hercegovinu.
Nakon toga je predan vojnoj policiji bratunačke brigade, i od tog trenutka mu se gubi svaki trag.
“Evo već 31 godinu tragamo za babom. Još nismo pronašli njegove posmrtne ostatke, osim zvaničnog dokumenta MUP-a Srbije da je tamo uhvaćen i isporučen vojnoj policiji brigade u Bratuncu, i da mu se od tada gubi svaki trag”, rekao je Avdić. Ove riječi, iako jednostavne, nose teret koji nosi svaka porodica nestalih osoba: kombinaciju nade, bola, sumnje i iscrpljujuće upornosti.
Za mnoge članove porodica nestalih, svaki novi trag, svaka arhivska potvrda ili svjedočenje znači još jedan pokušaj da se premosti jaz između života i smrti, između činjenice i neizvjesnosti.
U Bosni i Hercegovini se i danas oko 7.500 osoba vodi kao nestalo, a potraga za njima postaje sve teža kako vrijeme prolazi. Godine brišu svjedoke, mijenjaju teren, otežavaju ekshumacije i smanjuju broj informacija koje bi mogle dovesti do masovnih grobnica ili pojedinačnih mjesta ukopa. Svaki izgubljeni dokument, svaka neprovjerena lokacija i svaki preminuli svjedok dodatno usporavaju proces koji je i bez toga izuzetno složen.
Porodice nestalih često kažu da vrijeme ne liječi, nego samo produbljuje osjećaj nepravde, jer bez identifikacije nema ni konačnog mira.
Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine suočava se s brojnim izazovima u radu, a članovi njegovog savjetodavnog odbora potvrdili su da će se i raspoloživa sredstva u iznosu od 600.000 maraka početi koristiti ne samo za tehničke i terenske aktivnosti, već i za prikupljanje informacija koje bi mogle pomoći u rasvjetljavanju sudbine nestalih.
To je važan pomak, jer pokazuje da potraga nije samo pitanje iskopavanja i identifikacije, nego i kontinuiranog rada na prikupljanju činjenica, svjedočenja i arhivske građe.
Pribavljanje podataka u ovakvim slučajevima često zavisi od saradnje više institucija, od lokalnih zajednica do državnih organa, kao i od spremnosti pojedinaca da progovore o onome što znaju. Međutim, iz Instituta su naveli da ne postoje zakonske pretpostavke za direktnu saradnju s tužiocima koji rade na predmetima ratnih zločina.
To dodatno pokazuje koliko je sistem odgovora na pitanje nestalih osoba složen i koliko su granice između istrage zločina, identifikacije žrtava i traženja grobnica često nejasne u praksi, iako bi ti procesi trebali biti međusobno povezani.
Međunarodni dan nestalih osoba, koji se svake godine obilježava krajem augusta, ponovo je skrenuo pažnju na činjenicu da su nestale osobe i njihove porodice i dalje među najranjivijim grupama u postratnom društvu.
Ujedinjene nacije u Bosni i Hercegovini pozvale su na nastavak predanih napora u pronalasku i identifikaciji svih osoba koje se još vode kao nestale, naglašavajući da je utvrđivanje okolnosti njihovog nestanka ključno za pravo na istinu, pravdu, pravne lijekove i reparaciju. Ovaj pristup nije samo humanitaran, nego i duboko pravni i moralni: društvo koje ne zna sudbinu svojih nestalih ne može u potpunosti govoriti o zatvaranju ratnih rana.
Iz Ujedinjenih nacija poručuju da je proces pronalaska nestalih jedan od temelja izgradnje trajnog mira i pomirenja u Bosni i Hercegovini. Bez toga, porodice ostaju zarobljene u vremenu, a društvo u nedovršenoj prošlosti. Zato svaka identifikacija, svaki pronađeni fragment kostiju, svaka potvrda o mjestu stradanja i svakom prebacivanju tijela predstavlja više od administrativnog akta — ona je korak ka istini i priznanje patnje onih koji su ostali iza žrtava.
Za Muhameda Avdića i hiljade drugih, potraga nije samo institucionalni proces nego i duboko lična obaveza. Pronaći oca znači pronaći dio porodice, dio identiteta i dio mira. Dok god posmrtni ostaci nisu pronađeni, porodice ne mogu završiti žalovanje, niti organizirati ukop i dostojanstven oproštaj.
U tome se ogleda jedna od najvećih tragedija poslijeratne Bosne i Hercegovine: za mnoge žrtve rat još nije završen, jer njihove kosti još nisu pronađene, a istina još nije u potpunosti izgovorena.
Priča Muhameda Avdića podsjetnik je da iza svake statistike stoji čovjek, porodica i život koji je nasilno prekinut. U isto vrijeme, ona ukazuje na to da se proces traženja nestalih ne smije prepustiti zaboravu ni birokratiji. Potrebni su i dalje upornost, institucionalna podrška, politička volja i saradnja svih strana kako bi se rasvijetlila sudbina preostalih nestalih osoba.
Za njihove porodice, odgovor nije samo u pronalasku posmrtnih ostataka, nego i u potvrdi da njihovi najmiliji nisu nestali iz sjećanja društva.
