Skandal u Bratuncu: Na školi koja nosi teret ratne prošlosti ispisana imena ratnih zločinaca
Početak nove školske godine u entitetu Republika Srpska u Bratuncu je obilježen prizorom koji je uznemirio javnost i ponovo otvorio bolna pitanja o odnosu prema prošlosti, obrazovanju i kulturi sjećanja.
U i oko Osnovne škole “Branko Radičević”, odnosno škole koja je ranije nosila naziv “Vuk Karadžić”, učenike su dočekali grafiti s imenima Radovana Karadžića i Ratka Mladića, osoba koje su u presudama međunarodnih sudova označene kao ključni akteri ratnih zločina i genocida počinjenih nad Bošnjacima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Takav prizor, koji bi u svakoj društveno odgovornoj zajednici izazvao hitnu reakciju nadležnih, u Bratuncu je dočekao djecu na samom pragu škole. To nije samo pitanje vandalizma, nego i mnogo dublji društveni problem: kada obrazovna ustanova postane prostor u kojem se šalje poruka veličanja onih koji su odgovorni za masovna stradanja, tada se ne govori samo o neukusu ili političkoj provokaciji, nego o sistemskom poricanju historijskih činjenica.
Upravo zato je ovaj slučaj izazvao ogorčenje među preživjelima, povratnicima, roditeljima i organizacijama koje godinama upozoravaju na opasnost od normalizacije ratne propagande.
Škola u Bratuncu ima teško, duboko ukorijenjeno historijsko naslijeđe. Tokom rata devedesetih godina upravo su školski objekti, sportskih dvorana, hangari i improvizovana zatočenička mjesta na području Podrinja korišteni za pritvaranje bošnjačkog stanovništva. Zgrade koje bi trebale simbolizirati znanje, razvoj i sigurnost pretvarane su u prostore straha, poniženja i odvajanja ljudi od njihovih porodica.
Zbog toga današnja pojava grafita s imenima ratnih zločinaca nije puka provokacija, nego nastavak poruke da se žrtve trebaju zaboraviti, a počinioci slaviti.
Teške optužbe i presude vezane za zločine u i oko škole
Prema presudama i iskazima svjedoka iz istraga i suđenja pred Haškim tribunalom, škola koja je danas u fokusu javnosti bila je jedno od mjesta gdje su tokom jula 1995. godine zatočeni hiljade muškaraca bošnjačke nacionalnosti. U presudi protiv Ratka Mladića navodi se da su ljudi dovođeni u školu, zatvarani u hangare i izloženi nehumanim uslovima, bez dovoljno vode, hrane i medicinske pomoći.
Svjedoci su opisivali gužvu, strah, prijetnje oružjem i nasumično biranje zatočenika koji su potom odvođeni i više se nisu vraćali.
Jedan od potresnih detalja iz sudskih spisa odnosi se na svjedočenje Mevludina Orića, koji je opisao brutalno premlaćivanje jednog zatočenika u autobusu parkiranom ispred škole. Prema njegovim riječima, vojnik je, nakon prepoznavanja čovjeka, udarao drvenim kundakom i šutirao ga, dok su ostali zatočenici nemoćno posmatrali šta se dešava.
Svjedočenja poput ovoga ne služe samo kao dokaz pred sudom, nego i kao trajno upozorenje koliko brzo obrazovni i civilni prostor može biti pretvoren u poprište nasilja kada društvo prihvati ideologiju mržnje.
Drugi svjedok, označen kao RM-362, opisao je strašne uvjete u hangaru iza škole, gdje je bilo toliko ljudi da nisu mogli ni sjediti. Prema njegovom iskazu, zatvorenici su se gušili zbog nedostatka zraka, a stražari su pucali iznad njihovih glava kada bi se pobunili ili požalili na stanje. Iz presude proizlazi da su neki zatvorenici odvođeni pojedinačno, a potom su se čuli udarci, jauci i naredbe vojnika.
Takvi detalji jasno pokazuju da škola nije bila samo mjesto pritvora, nego i prostor sistematskog ponižavanja i ubijanja.
Zašto su ovi grafiti mnogo više od običnog vandalizma
Kada se na fasadi škole ispišu imena ratnih zločinaca, to ne znači samo da je neko počinio prekršaj javnog reda. To je poruka djeci, roditeljima i cijeloj zajednici da je nasilje prihvatljivo, da su sudski utvrđene činjenice predmet poruge i da žrtve nemaju pravo na dostojanstvo. U društvima koja se istinski suočavaju s prošlošću, takvi natpisi bi bili uklonjeni odmah, uz jasnu osudu lokalnih vlasti, obrazovnih institucija i policijskih organa.
U ovom slučaju, međutim, izostanak brze reakcije dodatno je produbio osjećaj poniženja i zabrinutosti.
Posebno je problematično što se ovakvi incidenti dešavaju baš na mjestu gdje djeca tek ulaze u obrazovni sistem i formiraju prve vrijednosne obrasce. Škola bi trebala biti mjesto u kojem se uči da su ljudsko dostojanstvo, istina i odgovornost temelj društva. Umjesto toga, učenici u Bratuncu ulaze u prostor koji ih podsjeća da u njihovom okruženju i dalje postoje pokušaji negiranja genocida i relativizacije zločina.
To ima posljedice ne samo na djecu povratnika i žrtava, nego i na generacije koje odrastaju bez prilike da upoznaju historijske činjenice u mirnom i sigurnom ambijentu.
Posebnu težinu cijelom slučaju daje činjenica da su institucije kojima je povjerena zaštita javnog prostora i dostojanstva građana reagirale sporo ili nikako. Kada lokalne vlasti ne uklone ovakve natpise odmah, to se u javnosti doživljava kao prešutna saglasnost ili najmanje kao zabrinjavajuća ravnodušnost. Time se stvara utisak da su poruke mržnje društveno tolerisane, što dodatno ohrabruje one koji misle da je javni prostor prikladan za veličanje presuđenih zločinaca.
Kultura sjećanja kao test zrelosti društva
Ovaj događaj ponovo pokazuje koliko je kultura sjećanja važna za budućnost Bosne i Hercegovine. Društvo koje ne zna jasno imenovati zločin, koje ne štiti sjećanje na žrtve i koje dopušta slavljenje presuđenih ratnih zločinaca, zapravo ostavlja otvorena vrata novim podjelama i novim traumama. U tom smislu, grafiti u Bratuncu nisu samo lokalna vijest, nego ogledalo šireg problema: borbe između suočavanja s prošlošću i njene namjerne deformacije.
Za preživjele genocida i ratnih zločina ovakvi prizori nisu samo politička uvreda, nego i emocionalni udarac koji vraća sjećanja na najteže dane. Mnogi od njih i danas tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih, pokušavaju obnoviti živote i odgojiti djecu u sredinama u kojima je povjerenje već odavno poljuljano.
Kada ispred škole vide imena onih koji su simbolički i fizički učestvovali u njihovom stradanju, to nije samo neprihvatljivo; to je duboko nehumano.
Upravo zbog toga je reakcija javnosti bila snažna. Građani, mediji i aktivisti podsjetili su da su škole mjesta znanja, a ne glorifikacije zločina. U vremenu kada su dostupne presude, arhivi, svjedočenja i historijski zapisi, nema opravdanja za ignorisanje činjenica. Istina o zločinima u Bratuncu, Srebrenici i cijelom Podrinju ne može se izbrisati grafitima, baš kao što se ni bol žrtava ne može umanjiti političkim porukama i vandalizmom.
Ovaj slučaj zato treba posmatrati kao upozorenje, a ne samo kao prolazni skandal. Ako obrazovne ustanove, lokalne vlasti i institucije zadužene za sigurnost ne reagiraju odlučno, poruka koju šalju je opasna: da je ponižavanje žrtava dozvoljeno i da je revizionizam prihvatljiv javni govor. A upravo tu leži najveća prijetnja budućnosti – u društvu koje ne štiti istinu, nego joj se ruga, teško je graditi stabilnost, povjerenje i mir.
