Islam kao put tevhida, morala i društvene odgovornosti
Islam je vjera koja čovjeka prije svega vraća njegovom Stvoritelju i podsjeća ga da je cjelokupno postojanje zasnovano na Božijoj volji, mudrosti i milosti. Njegova temeljna poruka je jasna i snažna: postoji Jedan i Jedini Bog, Allah, Gospodar nebesa i Zemlje, Onaj koji stvara, održava i upravlja svime što vidimo i onime što ne vidimo.
U islamskom učenju čovjek nije prepušten sam sebi, niti je svijet nastao bez smisla i reda; naprotiv, sve ima svoje mjesto, svrhu i granicu. Upravo zbog toga islam ne nudi samo skup obreda, nego cjelovit pogled na život, u kojem su vjera, etika, porodica, društvo i svakodnevno ponašanje međusobno povezani.
Osnovna duhovna istina islama jeste tevhid, odnosno vjerovanje u Allahovu jednoću. To znači da čovjek svoje molitve, nade, strahove i oslonac usmjerava samo prema Njemu. U tom svjetlu, obožavanje bilo koga ili bilo čega osim Allaha smatra se udaljavanjem od istinske svrhe ljudskog života. Islam zato uči da je savršenstvo isključivo svojstvo Uzvišenog Boga, dok su svi ljudi i sva stvorenja ograničeni, zavisni i upućeni na Njegovu pomoć.
Takvo razumijevanje vjere oslobađa čovjeka od iluzije da sam sebi može biti konačni gospodar, a istovremeno ga uči skromnosti, odgovornosti i zahvalnosti.
Među temeljnim istinama islamskog vjerovanja nalazi se i prihvatanje nevidljivog svijeta. Musliman vjeruje u meleke, Allahova bića stvorena od svjetlosti, kao i u džinne, stvorenja koja nisu dio ljudske vrste i koja imaju vlastitu odgovornost pred Bogom. Vjerovanje u nevidljivo ne znači bježanje od stvarnosti, nego upravo suprotno: čovjek postaje svjestan da ograničeno ljudsko iskustvo ne obuhvata sve dimenzije postojanja.
Islam na taj način širi horizonte ljudskog razmišljanja i podsjeća da je svijet mnogo širi od onoga što oko može vidjeti, a razum u potpunosti zahvatiti.
Jedan od najvažnijih stubova islamske objave jeste i vjerovanje u Allahove poslanike i vjerovjesnike. Prema kur’anskom učenju, svaki narod je u određeno vrijeme imao onoga ko ga opominje, uči i upućuje. Poslanici nisu dolazili da stvaraju novi haos, nego da vraćaju ljude pravdi, monoteizmu i moralu.
U tom dugom nizu posebno mjesto zauzima posljednji Božiji poslanik Muhammed, alejhi selam, čija je misija bila univerzalna i upućena svim ljudima, a ne samo jednom narodu ili jednom vremenu. Prije njega su dolazili Adem, Nuh, Ibrahim, Musa, Isa i mnogi drugi poslanici, neka je Allahov mir na sve njih, a svi su nosili istu osnovnu poruku: vjerujte u Jednog Boga i živite po principima istine i dobrote.
Muhammed, alejhi selam, nije samo podučavao ljude vjerovanju, nego je kroz svoj život pokazao kako vjera treba izgledati u praksi. Njegova misija u Medini posebno se pamti po pomirenju zavađenih zajednica, uspostavljanju reda i stvaranju društva u kojem je svakom čovjeku zagarantovana sigurnost. U njegovom vremenu, pripadnici različitih religija nisu bili prisiljavani da mijenjaju svoju vjeru.
Naprotiv, kur’anski princip “U vjeru nema prisile” predstavlja jednu od najpoznatijih izjava koja potvrđuje da islam ne gradi vjeru na nasilju, nego na uvjerenju, slobodi i odgovornosti. To je historijski važno, jer pokazuje da su pluralizam i suživot duboko ukorijenjeni u islamskoj civilizaciji.
Kada se govori o islamskoj historiji, često se navode i primjeri iz vremena ashaba i tabi’ina, generacija koje su živjele najbliže izvorima objave i nastojale primijeniti islamske vrijednosti u stvarnom životu. U njihovom periodu muslimanske zajednice su se širile, razvijale i organizovale, ali to nije bilo isključivo pitanje teritorije i moći. Uz rast države, razvijali su se trgovina, nauka, pravo, arhitektura i društvena organizacija.
Islam je u svojim najboljim historijskim ostvarenjima pokazivao da vjera nije prepreka napretku, nego podsticaj za stvaranje uređene, pravedne i moralno snažne zajednice. Slične primjere nalazimo i u kazivanjima o poslanicima Davudu i Sulejmanu, koji su bili i vladari, ali i ljudi koji su snagu, bogatstvo i znanje povezivali s odgovornošću pred Bogom.
Posebnu pažnju islam posvećuje dobročinstvu kao svakodnevnom načinu života. Dobro nije u islamu ograničeno samo na ritualne obaveze, nego obuhvata sve ono što koristi ljudima, životinjama i prirodi. Dobročinstvo znači nahraniti gladnog, napojiti žednog, pomoći slabom, ali i zasaditi drvo, čuvati vodu, održavati čistoću i odnositi se odgovorno prema okolišu. U savremenom svijetu, kada su ekološki problemi sve izraženiji, ovakvo islamsko učenje dobija dodatnu važnost.
Islam poziva čovjeka da ne bude uništavalac prirode, nego njen čuvar. Time vjernik pokazuje zahvalnost prema darovima koje mu je Allah povjerio i razumije da su zemlja, biljke, životinje i voda emanet, a ne privatno pravo bez granica.
Jednako važno mjesto zauzimaju međuljudski odnosi. Islam traži od čovjeka da bude pravedan, blag, iskren i pouzdan, bez obzira na to da li je druga osoba musliman ili nemusliman, starija ili mlađa, član porodice, komšija, prijatelj ili obični prolaznik. U toj etici nema mjesta za rasizam, ponižavanje, prezir ili ismijavanje drugih. Naprotiv, razlike među ljudima nisu razlog za sukob, nego prilika za upoznavanje, saradnju i međusobno poštovanje.
Lijepa riječ, osmijeh, poštena trgovina, čuvanje obećanja i spremnost da se pomogne drugome predstavljaju vrijednosti koje islam trajno afirmiše. Zbog toga pravi vjernik ne može biti ravnodušan prema nepravdi u svojoj okolini, niti može graditi vlastiti uspjeh na tuđoj šteti.
Islam posebno oštro odbacuje nepravdu, nasilje, ubistvo, izdaju, zavist, mržnju i ogovaranje. U njegovoj suštini ne postoji prostor za terorizam, smutnju i napad na nevine ljude. Svako djelo koje ruši dostojanstvo čovjeka, uništava porodicu, ugrožava imetak ili narušava sigurnost zajednice suprotno je islamskom učenju. Zato je islam propisao pravila koja štite razum, život, zdravlje, čast i imetak.
Čak i zabrane vezane za štetne navike i postupke imaju dublji smisao: cilj nije ograničiti čovjeka bez razloga, nego ga zaštititi od onoga što ga polako ili naglo vodi u propast. Pravi musliman, prema tome, ne može biti lažov, lopov, nasilnik ili čovjek koji se hrani tuđom boli.
U slučaju kada čovjek pogriješi, islam ne ostavlja prostor očaju, nego otvara vrata iskrenom pokajanju. Pokajanje u islamskom smislu znači prestanak grijeha, žaljenje zbog onoga što je učinjeno i čvrstu odluku da se na istu grešku ne vraća. Ako je nepravda učinjena prema drugom čovjeku, tada nije dovoljno samo izgovoriti da se kaje; potrebno je tražiti oprost, popraviti štetu i vratiti ono što je moguće vratiti.
Ako materijalna nadoknada nije moguća, ostaje obaveza da se barem nastoji ublažiti bol lijepom riječju, dovom i iskrenim odnosom. Na taj način islam gradi i ličnu i društvenu odgovornost, jer čovjek nije odgovoran samo pred Bogom, nego i pred ljudima koje je možda povrijedio.
U konačnici, islamska poruka je poruka reda, mira i dostojanstva. Vjera nije tu da odvoji čovjeka od života, nego da mu pokaže kako da u njemu živi ispravno. Musliman koji razumije svoju vjeru nastoji da bude koristan porodici, zajednici i cijelom društvu. On poštuje roditelje, vodi računa o komšijama, pomaže slabima i cijeni i mlađe i starije.
Njegov cilj nije samo lična pobožnost, nego i stvaranje ambijenta u kojem su pravda, povjerenje i milost vidljivi u svakodnevici. Upravo zato islam ostaje vjera koja čovjeka uči da bude odan Bogu i koristan ljudima, jer tek tada vjera dobija svoju punu ljepotu i društvenu snagu.
