Bratunac u znaku uznemirujućih okupljanja: reakcije Majki Srebrenice, OHR-a i zvaničnika iz Podrinja
U Bratuncu i više mjesta u Podrinju posljednjih dana zabilježeni su snimci koji su izazvali snažne reakcije javnosti u Bosni i Hercegovini i šire. Na objavljenim videozapisima vide se desetine mladih ljudi, među kojima su i maloljetnici, kako marširaju kroz grad i uzvikuju poruke koje su mnogi ocijenili kao otvoreno prijeteće i uvredljive.
Posebnu težinu cijelom događaju daje činjenica da su okupljanje pratile policijske snage entiteta RS, uključujući i pripadnike naoružane dugim cijevima, što je dodatno pojačalo osjećaj nelagode i straha među stanovnicima i povratnicima u ovom dijelu istočne Bosne.
Ono što je dodatno uznemirilo javnost jeste simbolika skandiranja i način na koji je skup predstavljen kao navodno “spontano” okupljanje. Iako se u ovakvim situacijama često pokušava umanjiti politička i ideološka pozadina događaja, ovaj put su poruke koje su se mogle čuti i vidjeti na snimcima izazvale gotovo jednoglasnu osudu.
Bratunac, grad koji nosi teško historijsko naslijeđe i bolna sjećanja na ratne zločine počinjene u Podrinju, ponovo je postao mjesto napetosti, a za mnoge i podsjetnik na neadekvatno suočavanje s prošlošću.
Majke Srebrenice, jedna od najprepoznatljivijih i najglasnijih organizacija koja već decenijama ukazuje na posljedice rata, zatražile su hitnu reakciju Ureda visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini. U svojim objavama na društvenim mrežama poručile su da se osjećaju ugroženo i da se radi o otvorenom širenju fašizma.
Njihova poruka nije bila samo emotivni apel, nego i podsjetnik da se u zemlji koja još uvijek živi sa dubokim ratnim traumama svako veličanje ratnih zločinaca doživljava kao direktan udar na dostojanstvo žrtava, njihovih porodica i preživjelih.
Upozorenje Majki Srebrenice ima posebnu težinu jer dolazi od žena koje su preživjele genocid i koje već godinama insistiraju na tome da se zločini ne relativiziraju, a zločinci ne slave. Kada one traže reakciju međunarodne zajednice, to ne znači samo politički pritisak, nego i poruku da domaće institucije, prema njihovom mišljenju, nisu dovoljno odlučne u zaštiti osnovnih civilizacijskih vrijednosti.
U ovakvom kontekstu, pitanje nije samo ko je organizirao skup, već i zašto su ovakve poruke uopće moguće u javnom prostoru bez pravovremene i jasne institucionalne osude.
Na događaje u Bratuncu reagirao je i potpredsjednik entiteta RS Ćamil Duraković, koji je na društvenim mrežama poručio da se, kako je naveo, “orgijanje u čast zločinca Mladića” nastavlja. Njegova reakcija bila je oštra i sarkastična, a u objavi je kritikovao i činjenicu da se ovakva okupljanja predstavljaju kao normalna ili bezazlena manifestacija mladih.
Duraković je istakao da ono što se dešava u Bratuncu ne govori samo o jednom skupu, nego o širem društvenom problemu u kojem se, prema njegovim riječima, ne osuđuje dovoljno jasno veličanje osoba odgovornim za najteže zločine.
Reakcije iz javnosti i pitanje odgovornosti institucija
Durakovićev istup otvorio je i staru, ali nikada do kraja riješenu raspravu o tome postoji li u Bosni i Hercegovini spremnost da se osudi svako javno veličanje ratnih zločinaca bez obzira na etnički ili politički okvir. U njegovoj poruci posebno se osjetila frustracija zbog šutnje dijela srpskih političara u RS-u, koje je pozvao da jasno i nedvosmisleno osude događaj.
Po njegovom mišljenju, bez takve osude teško je govoriti o istinskom suočavanju sa prošlošću i izgradnji povjerenja među zajednicama.
Ovakvi događaji u Podrinju ne mogu se posmatrati izolirano. Oni se dešavaju u prostoru koji je tokom rata pretrpio masovna stradanja, raseljavanja i duboke demografske promjene. Zato svako okupljanje koje nosi poruke mržnje, prijetnje ili veličanja presuđenih ratnih zločinaca ima daleko veći odjek nego u nekom drugom dijelu zemlje.
Za povratnike, posebno za bošnjačke porodice koje su se vratile u svoja mjesta života, ovakve scene nisu samo politička provokacija nego i podsjetnik na ranjivost njihove svakodnevnice.
Upravo zbog toga, reakcija OHR-a, međunarodnih predstavnika i domaćih institucija od ključne je važnosti. Ako ostanu bez odgovora, ovakve manifestacije mogu stvoriti dojam da je društveno prihvatljivo glorificirati nasilje i ponižavati žrtve. To otvara prostor za dalje normaliziranje govora mržnje, posebno među mladima koji mogu biti izloženi pogrešnim porukama o tome šta je prihvatljivo javno ponašanje i kakve posljedice takvo ponašanje ostavlja na međunacionalne odnose.
Posebno zabrinjava činjenica da su među učesnicima bili i maloljetnici. U takvim okolnostima postavlja se pitanje kakvu poruku odrasli šalju mlađim generacijama i da li se kroz ovakve skupove zapravo prenosi naslijeđe mržnje umjesto kulture mira.
Ukoliko se mladi okupljaju da slave osobe koje su međunarodni sudovi osudili za teške zločine, onda je riječ o ozbiljnom društvenom i obrazovnom problemu, a ne samo o incidentu koji će nestati nakon jednog dana medijske pažnje.
Zašto je slučaj iz Bratunca važan i izvan lokalnog okvira
Slučaj iz Bratunca još jednom pokazuje koliko je u Bosni i Hercegovini krhka granica između političke provokacije, historijskog revizionizma i otvorenog zastrašivanja povratničkih zajednica. Iako se u javnim porukama često koristi terminologija koja pokušava prikazati ovakve događaje kao obična okupljanja ili patriotske manifestacije, njihov stvarni učinak je mnogo dublji.
Poruka koja se šalje žrtvama, preživjelima i njihovim porodicama jeste da njihova bol nije dovoljno važna, a to je nešto što društvo koje želi mir ne smije tolerisati.
U Bosni i Hercegovini je već godinama prisutan problem selektivnog sjećanja na prošlost, kao i pokušaji da se presuđeni zločinci predstave kao heroji. Takva praksa nije samo uvredljiva, nego i opasna, jer doprinosi stvaranju novih podjela i dodatnom udaljavanju zajednica. Kada se takve poruke izgovaraju javno i pred kamerama, uz policijsko prisustvo, onda se ne radi o privatnom mišljenju pojedinaca, već o javnom činu s jasnim političkim i društvenim implikacijama.
U narednom periodu bit će važno pratiti hoće li nadležni organi reagirati, hoće li biti provedene bilo kakve provjere u vezi s organizacijom i karakterom skupa te hoće li međunarodni predstavnici zauzeti jasniji stav. Za porodice žrtava i za sve građane koji vjeruju u državu zasnovanu na pravu, jednakosti i poštovanju ljudskog dostojanstva, ključno je da ovakvi incidenti ne ostanu bez odgovora.
Bez jasne institucionalne reakcije, rizik od ponavljanja sličnih događaja ostaje visok, a povjerenje u miran suživot dodatno slabi.
Bratunac je zato mnogo više od lokalne vijesti. On je simbol neriješenih pitanja, dubokih rana i stalne borbe između kulture sjećanja i kulture poricanja. Upravo zato ovakvi incidenti ne smiju biti tretirani kao prolazna provokacija, nego kao ozbiljno upozorenje da društvo mora odlučnije braniti vrijednosti antifašizma, poštovanja prema žrtvama i javnog mira. Samo tako se može spriječiti da poruke mržnje postanu normaliziran dio svakodnevice.
