Dobrovoljni ibadeti kao put ka Allahovom zadovoljstvu i džennetskoj kući
Namaz zauzima posebno mjesto u islamskom životu svakog vjernika. On nije samo svakodnevna obaveza, nego i temelj duhovne discipline, snaga koja čuva srce i mjerilo po kojem se prepoznaje ozbiljnost čovjekove veze s njegovim Gospodarom. Pet obaveznih namaza predstavljaju stup islama i prvi su ibadet za koji će čovjek biti pitan na Sudnjem danu, što dovoljno govori o njihovoj važnosti.
Međutim, vjernik koji ne želi stati samo na granici obaveze često osjeća potrebu da ide dalje, da svoje srce i djela obogati dobrovoljnim ibadetima, jer upravo oni otvaraju vrata većoj bliskosti sa Stvoriteljem.
U svakodnevnom životu ljudi dobro razumiju razliku između minimuma i izvrsnosti. Student koji položi ispit sa prolaznom ocjenom zna da je ispunio osnovni uslov, ali ne prestaje težiti višem rezultatu. Spreman je uložiti dodatni trud, skratiti druženja, odgoditi zadovoljstva i provoditi noći u učenju kako bi postigao bolji uspjeh. Ista logika vrijedi i u odnosu prema vjeri: farz je obaveza, ali nafile su pokazatelj iskrene želje za Allahovim zadovoljstvom.
One nisu teret, nego prilika da se čovjek izdigne iznad minimuma i pokaže koliko mu je stalo do vječnosti.
Kur’anski ajet: “Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju” (Ez-Zarijat, 56) jasno pokazuje svrhu ljudskog postojanja. Život nije stvoren samo da bi se trošio na prolazne užitke, nego da bi čovjek kroz pokornost, zahvalnost i ibadet gradio svoj odnos prema Allahu. U tom smislu, dobrovoljni namazi, zikr, dova i ostala dobra djela nisu sporedni detalji, nego sredstva kojima se vjernik približava smislu svoga stvaranja.
Svaki dodatni ibadet u islamu predstavlja korak prema jačanju imana i prema duhovnoj stabilnosti koja čovjeka čuva od nemara, grijeha i hladnoće srca.
Posebno snažan podsticaj za ovaj put dolazi iz poznatog hadisa kudsijja koji bilježi imam Buhari. U njemu Uzvišeni Allah govori da se čovjek Najdraže približava onim što mu je propisano, a zatim kroz ustrajnost u nafilama zadobija Allahovu ljubav. Kada Allah zavoli Svoga roba, On postaje njegovo sluh, vid, ruka i noga u smislu da ga vodi ka dobru, čuva od zla i usmjerava njegove postupke ka ispravnom.
Ove riječi nisu samo lijepa pouka, nego duboka poruka da dobrovoljni ibadet mijenja čovjekov život iznutra i pretvara njegovo djelovanje u čin svjesne bliskosti s Gospodarom.
Jedna od najljepših slika koja se često koristi u objašnjavanju ovakvih vrijednosti jeste slika gradnje kuće. Čovjek na dunjaluku ulaže ogromnu energiju da sagradi dom, kupi zemlju, prikupi materijal, plati majstore i osigura sigurnost za sebe i porodicu. Ipak, sve to ostaje izloženo propadljivosti: požar, poplava, potres ili bilo koja druga nesreća mogu u trenu uništiti ono u šta su uložene godine rada.
Nasuprot tome, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u više predaja pokazuje kako se kuće u Džennetu grade djelima koja traju i nakon smrti. To je ogromna milost, jer vječna nagrada dolazi kao rezultat djela koja su na ovom svijetu često jednostavna, skromna i dostupna svakom vjerniku.
Džennetske kuće kao nagrada za srce, jezik i djela
Jedan od hadisa koji posebno motivira vjernike jeste predaja Ummu Habibe, radijallahu anha, u kojoj Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obećava kuću u Džennetu onome ko u toku dana i noći klanja dvanaest rekata dobrovoljnog namaza. Ovo nije samo brojka, nego podsjetnik da redovni sunneti i nafile imaju svoju veliku vrijednost.
Čovjek koji ih čuva zapravo čuva vlastitu duhovnu ravnotežu, jer dobrovoljni namazi nadopunjuju ono što je možda manjkavo u farzovima i jačaju vezu s namazom kao centralnim činom bogobojaznosti.
U drugim predajama spominju se i djela koja nisu vezana isključivo za klanjanje, ali nose snažnu moralnu i duhovnu poruku. Tako se navodi da će Allah sagraditi kuću u različitim dijelovima Dženneta onome ko ostavi raspravu iako je u pravu, onome ko napusti laganje pa makar i u šali, te onome ko uljepša svoj ahlak.
Ove predaje otkrivaju da islam ne gradi samo vjernika koji mnogo govori, nego čovjeka koji zna šutjeti kada je to bolje, govoriti istinu i ponašati se dostojanstveno. U svijetu u kojem su prepirke, dokazivanja i sujete postale svakodnevnica, ovakve poruke imaju posebno značenje.
Veliku vrijednost ima i popunjavanje saffova u namazu, jer se i u tom malom činu krije velika nagrada. Kada vjernik stane bliže drugom bratu, popuni prazninu i uredno se poredа u namazu, on time pokazuje pažnju prema zajednici i ozbiljnost prema ibadetu. U predajama se spominje da Allah takvom robu povećava stepen i gradi kuću u Džennetu. To pokazuje da kod Allaha ni najmanji detalj iskrene pokornosti nije izgubljen.
Ono što ljudima izgleda nevažno, kod Allaha može imati težinu koja određuje vječni položaj roba.
Posebno dirljive su predaje o saburu u trenucima kušnje. Kada vjerniku umre dijete, a on se strpi, zahvali i izgovori riječi: “Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo”, on ne ostaje bez nagrade. Naprotiv, Allah melekima naređuje da mu sagrade kuću u Džennetu i nazovu je kuća hvale.
Ova predaja podsjeća da islam ne mjeri čovjeka samo po trenucima snage i radosti, nego i po tome kako se ponaša kada ga pogode bol, gubitak i iskušenje. Strpljenje u teškoći jedan je od najuzvišenijih izraza vjere.
Tu je i hadis o četiri osobine koje vode do džennetske kuće: čuvanje riječi tevhida, izgovaranje zahvale nakon blagodati, izgovaranje riječi pripadnosti Allahu u nesreći i traženje oprosta nakon grijeha. Ova formula vjerničkog života pokazuje ravnotežu između zahvalnosti, sabura i tevbe. Musliman ne živi samo u jednom stanju; on se neprestano kreće između dara, iskušenja, pogreške i povratka Allahu.
Upravo zato su ove riječi tako snažne, jer čine čovjeka svjesnim da mu je cijeli život prilika za ispravljanje, a ne za očajavanje.
Među djelima koja nose posebnu nagradu nalazi se i izgradnja džamije radi Allahovog zadovoljstva. U vjerodostojnim predajama obećana je kuća u Džennetu onome ko sagradi Allahovu kuću na zemlji. Džamija nije samo građevina, već mjesto zajedničkog ibadeta, učenja, susreta i duhovnog jačanja zajednice. Ko doprinese njenom podizanju, zapravo učestvuje u stvaranju prostora u kojem će generacije ljudi učiti namaz, Kur’an i lijep ahlak.
To je djelo koje nadživljava čovjeka i nastavlja mu donositi nagradu i nakon što napusti ovaj svijet.
Na kraju, sve ove poruke objedinjene su u jednoj velikoj istini: Allahova milost je šira od naših očekivanja, a Njegova nagrada veća od naših zamisli. On poziva Svoje robove da Mu se približe malim koracima, a zauzvrat obećava počasti koje nadilaze prolazni dunjaluk. Zato vjernik ne treba potcjenjivati ni jedan dobrovoljni namaz, ni jednu lijepu riječ, ni jednu suzu pokajanja, ni jednu pomoć drugome u dobru.
Sve to može biti razlog da mu se sagradi kuća u Džennetu, kuća koja neće propasti, neće izgorjeti i neće biti izgubljena.
Molimo Allaha da nam podari iskrenost u ibadetu, ustrajnost u namazu i mudrost da biramo ono što je trajno umjesto onoga što prolazi. Neka nas učini od onih koji rade dobra djela s nadom u Njegovu nagradu, i od onih koji će svojim namazima, ahlakom, saburom i zahvalnošću graditi svoje mjesto u vječnom boravištu. Amin.
