Primarna zdravstvena zaštita u BiH pod pritiskom: domovi zdravlja bez dovoljno ljekara, a pacijenti sve duže čekaju
Primarna zdravstvena zaštita u Bosni i Hercegovini već duže vrijeme funkcioniše na ivici izdržljivosti, a problem nedostatka ljekara postaje sve vidljiviji u gotovo svim dijelovima zemlje. Posebno su pogođene manje opštine i udaljene sredine, gdje je svakodnevno organizovanje rada domova zdravlja postalo ozbiljan logistički i kadrovski izazov.
Dok jedne ustanove pokušavaju da zadrže i privuku doktore ponudama koje su do prije nekoliko godina bile nezamislive, druge se oslanjaju na penzionisane ljekare, privremene ugovore i smanjen obim usluga kako bi uopće održale sistem u funkciji.
U takvim okolnostima posebno odjekuje primjer Ljubinja, gdje tamošnji Dom zdravlja specijalistima nudi platu od oko 5.000 KM, uz stan i dodatne stimulacije. Riječ je o pokušaju da se medicinski kadar zadrži u sredini koja teško može konkurisati većim gradovima po kvalitetu života, obrazovnim mogućnostima za djecu ili profesionalnoj perspektivi za ljekare i njihove porodice.
Vršilac dužnosti direktora ove ustanove Isidora Lugonja ističe da je situacija postala izrazito teška sredinom avgusta, kada je jedina doktorica koja je u toj ustanovi radila duže od godinu dana dala otkaz. Time je, kako kaže, sistem ostao gotovo potpuno ogoljen, pa je rukovodstvo bilo primorano da hitno traži privremena rješenja.
Da bi sačuvali kontinuitet rada, u Ljubinju su se odlučili na model koji pokazuje koliko je problem dubok: angažovani su ljekari iz penzije, kao i doktori iz Bolnice Trebinje. Uz visoke koeficijente i stimulacije, ponuđen je i stan, a dodatna pogodnost je mogućnost da nekretnina, nakon deset godina rada, pređe u vlasništvo ljekara.
Takav aranžman govori da zdravstvene ustanove više ne nude samo radno mjesto, nego pokušavaju da stvore čitav paket životnih uslova kako bi uopće dobile kadar. Ipak, i pored toga, cilj je trenutno skroman: održati službu do Nove godine i izbjeći potpuni prekid pružanja usluga stanovništvu.
Ova priča iz Ljubinja nije izdvojen slučaj, nego dio šire slike koja zahvata domove zdravlja širom Bosne i Hercegovine. U manjim sredinama svako odsustvo jednog ljekara može izazvati domino-efekat, jer nema dovoljno zamjena, a postojeći timovi rade na granici mogućnosti. Poseban problem nastaje tokom godišnjih odmora, bolovanja ili odlaska doktora u penziju, kada se raspored smjena raspada i kada rukovodstvo mora improvizovati da bi ambulante ostale otvorene.
U praksi to znači da pacijenti češće čekaju, da ljekari rade duže i pod većim pritiskom, a zdravstveni sistem gubi ono najvažnije – kontinuitet i povjerenje stanovništva.
Primjer Čajniča dodatno potvrđuje razmjere problema. Dom zdravlja u toj opštini pruža zdravstvenu zaštitu za više od 4.000 osiguranika, a o njima trenutno brinu samo tri ljekara porodične medicine. Jedan od njih je već u penziji, ali i dalje radi po ugovoru, što dovoljno govori o kadrovskom deficitu. Rukovodstvo ove ustanove upozorava da je organizacija rada izuzetno osjetljiva jer i kratko odsustvo jednog doktora može ugroziti čitav raspored.
U takvim uslovima čak i najobičniji godišnji odmor postaje ozbiljan problem, a pacijenti osjećaju posljedice kroz sporiji pristup pregledu i smanjenu dostupnost usluga.
Posebno zabrinjava stanje u većim centrima, gdje bi sistem trebalo da bude stabilniji, ali i tamo nedostaje veliki broj ljekara. U Domu zdravlja Banjaluka trenutno nedostaje 49 ljekara, a tokom ljeta je zbog manjka osoblja skraćivano radno vrijeme pojedinih terenskih ambulanti. Iako je od početka godine zaposleno sedam novih doktora, već se zna da će do kraja godine još 11 otići u penziju.
U naredne tri godine ova ustanova mogla bi ostati bez još 22 specijalista, što pokazuje da se problem ne mjeri samo trenutnim manjkom, nego i predstojećim valom odlazaka. Sve je manje i mladih ljekara koji žele karijeru graditi u porodičnoj medicini, pa su pojedini konkursi ostajali gotovo prazni: za deset specijalizacija javilo se samo pet kandidata, dok za urgentnu medicinu nije bilo zainteresovanih uopće.
Prema ocjenama predstavnika struke, razlog nije samo u organizaciji rada nego i u materijalnom položaju ljekara u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Predsjednik Strukovnog sindikata doktora medicine Republike Srpske Jovica Mišić upozorava da postojeći ljekari rade pod ogromnim opterećenjem, jer umjesto propisanih 25 pacijenata u smjeni često pregledaju i po 80 ljudi.
U takvoj dinamici nestaje prostor za preventivne preglede, savjetovanje pacijenata i ozbiljniji pristup hroničnim bolestima, pa ambulante porodične medicine sve češće postaju mjesta gdje se dolazi samo po uputnicu ili recept. Drugim riječima, sistem se formalno održava, ali suštinski gubi funkciju koju bi primarna zdravstvena zaštita trebalo da ima kao prva i najvažnija linija kontakta s pacijentom.
Dodatni problem predstavlja razlika u platama između primarne i sekundarne zdravstvene zaštite. Ljekar koji se zaposli u bolnici ili kliničkom centru već na početku može imati oko 320 KM veću platu od kolege u domu zdravlja, što je posljedica različitih koeficijenata.
Ta razlika, iako možda ne izgleda ogromno na papiru, u praksi snažno utiče na odluke mladih doktora, posebno onih koji tek grade karijeru i razmišljaju dugoročno o stručnom usavršavanju, porodičnom životu i sigurnijim radnim uslovima.
Dekan Medicinskog fakulteta u Banjoj Luci Ranko Škrbić smatra da mladi ljekari zbog boljih uvjeta sve češće biraju kliničke grane, pa je na resornom ministarstvu da pronađe model koji će porodičnu medicinu i primarnu zaštitu učiniti privlačnijim.
Posljedice kadrovskog sloma u domovima zdravlja ne zaustavljaju se na nivou primarne zaštite. Kada nema dovoljno ljekara u ambulantama, pacijenti se češće upućuju u bolnice, što dodatno opterećuje sekundarni i tercijarni nivo zdravstvene zaštite. U Bolnici „Srbija“ u Istočnom Sarajevu pacijenti na pregled kod endokrinologa ili kardiologa čekaju i do šest mjeseci, a u posljednjih pet godina iz te ustanove otišla su 33 doktora.
Takva statistika jasno pokazuje da nedostatak kadra ne proizvodi samo duge liste čekanja, nego i začarani krug u kojem se zdravstveni radnici preopterećuju, pacijenti gube strpljenje, a sistem postaje sve manje održiv.
Ni Federacija Bosne i Hercegovine nije pošteđena sličnih izazova. Predsjednica Sindikata doktora medicine i stomatologije FBiH Marina Berberović upozorava da nedostaju hiljade ljekara, a posebno su deficitarni anesteziolozi, pedijatri i urgentolozi. Ona naglašava da je jedan od najvećih problema odlazak mladih specijalista u inostranstvo odmah nakon školovanja. Država, kako ističe, ulaže sredstva u njihovo obrazovanje i specijalizacije, ali zatim ostaje bez stručnjaka koje nije moguće brzo nadomjestiti.
Novi kadar ne može se stvoriti preko noći, a za obrazovanje i specijalizaciju potrebne su godine, zbog čega svaki odlazak predstavlja dugoročan gubitak za cijelo društvo.
Stručnjaci i sindikati sve češće poručuju da parcijalna rješenja više nisu dovoljna. Potrebno je sistemski ojačati primarnu zdravstvenu zaštitu, uskladiti koeficijente, poboljšati uslove rada, ali i osmisliti politike koje će mladim ljekarima ponuditi jasnu profesionalnu perspektivu u zemlji. U suprotnom, posebno male i udaljene sredine mogle bi ostati bez osnovnog pristupa ljekaru, što bi dodatno produbilo nejednakosti u zdravstvenoj zaštiti.
Ako se trendovi ne promijene, naredne godine mogle bi donijeti još veće gužve, duže liste čekanja i sve težu borbu da domovi zdravlja uopće ostanu funkcionalni. Zato se pitanje nedostatka ljekara više ne može posmatrati kao lokalni problem pojedinih opština, nego kao ozbiljan javnozdravstveni izazov koji zahtijeva hitan odgovor na nivou cijele države.
