Uklonjena vijest, otvorena pitanja: zašto je ATV skinula tekst o briselskom non-paperu i Drašku Stanivukoviću?
Na portalu Alternativne televizije pojavila se stranica sa oznakom „404 – Tražena stranica nije pronađena“ nakon što je sa sajta uklonjena vijest koja je govorila o navodnom briselskom non-paperu i političkoj upotrebljivosti lidera Pokreta „Sigurna Srpska“ Draška Stanivukovića.
Iako se na prvi pogled može činiti da je riječ o tehničkoj grešci ili običnom brisanju sadržaja iz redakcijskih razloga, način na koji je tekst nestao sa portala otvorio je niz ozbiljnih pitanja o tome ko je imao interes da se vijest ukloni i zbog čega baš u ovom trenutku.
Posebno intrigira činjenica da je riječ o sadržaju koji, bar na osnovu onoga što je bilo objavljeno, nije išao u korist Drašku Stanivukoviću. Naprotiv, tekst je prenosio tvrdnje o dokumentu koji se u medijskom prostoru predstavljao kao evropski non-paper, a u kojem se, prema navodima, Stanivuković posmatra kroz prizmu mogućeg političkog i institucionalnog instrumenta u okviru određenih procesa u Bosni i Hercegovini.
Upravo zbog toga se postavlja logično pitanje: ako je sadržaj bio kompromitujući za lidera opozicije, zbog čega bi medij koji je često u sukobu s opozicionim akterima odjednom odlučio da ga ukloni?
Alternativna televizija se godinama percipira kao medij koji je pod snažnim političkim uticajem struktura bliskih SNSD-u i vladajućem narativu u Republici Srpskoj. Zbog toga je ovakav potez izazvao dodatnu pažnju javnosti, jer je teško objasniti zašto bi redakcija koja inače oštro kritikuje opoziciju povukla tekst koji je, barem formalno, mogao poslužiti kao argument protiv jednog od njenih najvidljivijih predstavnika.
U politički osjetljivom ambijentu kakav vlada u entitetu Republika Srpska, svaka uređivačka intervencija ove vrste postaje mnogo više od obične medijske korekcije.
Prema informacijama koje dolaze iz izvora bliskih medijskim i političkim krugovima, u cijelom slučaju navodno je „radila crvena linija“, što znači da su pojedinci iz vrha ili okruženja vlasti mogli urgirati prema redakciji da se sporni tekst ukloni. Ako su takve tvrdnje tačne, onda to ne govori samo o uređivačkoj politici jednog portala, nego i o stepenu političke kontrole nad medijskim sadržajem.
U tom slučaju, uklanjanje vijesti ne bi bilo rezultat uredničke procjene, već posljedica direktnog političkog pritiska ili dogovora iza zatvorenih vrata.
Ovakvi slučajevi nisu rijetkost u domaćem medijskom prostoru, ali uvek izazovu dodatnu sumnju kada se briše tekst koji je već objavljen i indeksiran, a zatim bez obrazloženja nestane. U digitalnom novinarstvu brisanje sadržaja ostavlja tragove koje publika lako primijeti, naročito kada se na mjestu članka pojavi samo hladna tehnička poruka o grešci.
„Tražena stranica nije pronađena“ tako u ovom slučaju postaje mnogo više od servisne obavijesti — ona postaje simbol nejasnoća, mogućih dogovora i uredničkih kompromisa.
Politički kontekst cijele priče dodatno je složen zbog odnosa između Draška Stanivukovića i Milorada Dodika, koji je već duže vrijeme predmet komentara, analiza i političkih prepucavanja u javnosti. Nebojša Vukanović i drugi kritičari vlasti više puta su tvrdili da između Stanivukovića i Dodika postoji određena vrsta političke simbioze, odnosno neformalnog razumijevanja koje nadilazi javno prikazano suparništvo.
Ako je upravo zbog toga uklonjena vijest koja je mogla štetiti Stanivukoviću, onda se otvara još osjetljivije pitanje: da li se pojedini sadržaji brišu kako bi se zaštitio opozicioni lider, ili kako bi se sačuvala šira politička konstrukcija koja odgovara i vlasti i dijelu opozicije?
Takve dileme nisu važne samo zbog jednog političara ili jednog medija. One govore o stanju medijskih sloboda, o odnosu vlasništva i uređivačke nezavisnosti, ali i o tome koliko je javnost spremna da vjeruje onome što vidi na ekranima i portalima. Kada medij ukloni tekst bez objašnjenja, a zatim ostavi prazninu umjesto transparentnosti, publika s pravom počinje da sumnja u motive.
U društvu u kojem je povjerenje u institucije i medije već poljuljano, svaki ovakav potez dodatno produbljuje nepovjerenje i stvara utisak da se važne političke informacije ne objavljuju radi javnog interesa, nego prema trenutnim potrebama moćnih aktera.
Vrijedi podsjetiti da se u savremenom novinarstvu uklanjanje sadržaja rijetko dešava bez posljedica po kredibilitet medija. Čak i kada postoji opravdan razlog, ozbiljne redakcije obično ostave objašnjenje, ispravku ili napomenu o izmjeni. U slučaju ATV-a, takav trag nije bio vidljiv, što cijelu situaciju čini još osjetljivijom.
Bez jasnog objašnjenja, svako uklanjanje vijesti ostavlja prostor za nagađanja — od tehničkih razloga do političkih intervencija, od uredničkog straha do mogućeg usaglašavanja interesa različitih političkih centara moći.
Upravo zbog toga ova priča prevazilazi okvire jedne redakcijske odluke. Ona otvara šire pitanje o tome kako funkcioniše medijski prostor u Republici Srpskoj, koliko su portali zaista nezavisni i koliko se često sadržaj prilagođava političkim okolnostima. Ako je vijest uklonjena zato što je nekome iz vlasti ili iz bliskog političkog kruga zasmetala, tada je riječ o ozbiljnom primjeru pritiska na medije.
Ako je pak nestala iz nekog drugog razloga, javnost ima pravo da zna koji je to razlog, jer bez transparentnosti nema ni vjerodostojnosti.
Za sada ostaje činjenica da je tekst nestao, a da je na njegovom mjestu ostala samo poruka o grešci. U političkom i medijskom ambijentu kakav postoji u Bosni i Hercegovini, i najmanji trag brisanja često govori više od same objave.
Zato je slučaj s ATV-om više od tehničkog incidenta: on je podsjetnik da se iza medijskih naslova često vode mnogo važnije borbe, one oko kontrole narativa, zaštite političkih interesa i javnog uticaja. Upravo tu leži suština cijele priče — ne samo u tome šta je objavljeno, nego i u tome zašto je nestalo.
Dok javnost čeka zvanično pojašnjenje, ostaje prostor za dodatna pitanja i analize. Da li je brisanje bilo pokušaj da se zaštiti Stanivuković, da li je riječ o posrednom dogovoru s političkim centrima moći ili je u pozadini nešto treće, za sada nije poznato.
Međutim, jedno je sigurno: kad god nestane tekst koji bi mogao imati političku težinu, a umjesto njega ostane samo 404 stranica, to postaje signal da se iza kulisa odvija mnogo više nego što je vidljivo u samom naslovu. I upravo zato ova tema zaslužuje dalju pažnju javnosti, ali i ozbiljno novinarsko istraživanje.
