Jedan avionski zahtjev, ista politička predstava i stari refleksi iz devedesetih
U Bosni i Hercegovini je, po ko zna koji put, jedan administrativni detalj postao okidač za veliku političku buku. Ovoga puta riječ je o neodobrenom preletu službenog aviona kojim je premijer Srbije Đuro Macut trebao doputovati u Banju Luku na obilježavanje Dana srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave.
Umjesto da se slučaj tretira kao pitanje rokova, protokola i odgovornosti institucija, on je vrlo brzo pretvoren u novu rundu nacionalne dramatizacije, u kojoj su se ponovo izvukle stare fraze o ugroženosti, navodnom napadu iz Sarajeva i političkim neprijateljima.
Suština spora je naizgled jednostavna, ali upravo zato pokazuje koliko je politička atmosfera u zemlji i dalje zarobljena simbolikom i međusobnim optuživanjem. Ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković nije odobrio prelet službenog aviona, uz obrazloženje da je zahtjev Ambasade Srbije stigao u 15.05 sati, dakle pet minuta nakon vremena polijetanja koje je bilo navedeno u dokumentu.
S druge strane, Vlada Srbije tvrdi potpuno suprotno: objavila je dokumentaciju i navela da je zvanični zahtjev upućen još 11. septembra, više od 72 sata ranije, te da je let iz Beograda bio planiran za 17 sati. Već na prvi pogled jasno je da postoji ozbiljno neslaganje u verzijama događaja, a to bi u svakoj uređenoj političkoj sredini bio razlog za hitnu provjeru činjenica, a ne za raspirivanje emocija.
Međutim, umjesto provjere prijemnih pečata, vremena slanja, eventualnih naknadnih izmjena i tačnog toka komunikacije između institucija, političari su odmah posegnuli za dobro poznatim obrascem ponašanja: čim se pojavi spor, iz ladica se izvlače velike riječi, velike uvrede i velike istorijske traume. To je obrazac koji se u Bosni i Hercegovini stalno ponavlja. Umjesto da građani dobiju jasno objašnjenje o tome šta se desilo, oni dobiju novu epizodu političkog teatra.
A u toj predstavi najčešće nema ni odgovornosti ni rješenja, nego samo pojačavanje tenzija i proizvodnja osjećaja straha.
Kada administracija postane alat za političku mobilizaciju
Posebno je problematično to što se svaka ovakva situacija brzo pretvara u priču o narodu, identitetu i navodnoj egzistencijalnoj ugroženosti. Ana Trišić Babić, vršiteljica dužnosti direktorice Kancelarije za međunarodne odnose Republike Srpske, poručila je na RTRS-u da ovaj slučaj pokazuje koliko je važno da Republika Srpska ima „slobodu i autonomiju“. Istovremeno je tvrdila da „Sarajevo“ želi centralizovanu i unitarnu Bosnu i Hercegovinu te da ne želi Republiku Srpsku.
U njenom izlaganju ponovo se pojavila i teza da je Republika Srpska „stvorena krvlju i odricanjem“ i da će trajati koliko god treba.
Takve izjave nisu samo političke poruke, nego i svjesno prizivanje najtežih kolektivnih sjećanja. Kada se krv koristi kao argument u diskusiji o avionskom preletu, tada više nije riječ o institucijama, nego o manipulaciji osjećanjima građana. A upravo je to ono što u javnom prostoru izaziva zamor i ogorčenje. Ljudi u BiH, bez obzira na nacionalnost, još uvijek žive s posljedicama rata, gubicima, raseljenjima, traumama i ekonomskom nesigurnošću.
Zato je posebno cinično kada se ratna retorika ponovo aktivira zbog spora koji bi, u normalnim okolnostima, mogao biti riješen u nekoliko službenih dopisa i telefonskih provjera.
U ovom slučaju nije sporno samo to ko je zakasnio, nego i način na koji političke elite koriste sporove. Ako je zahtjev zaista stigao kasno, onda je odgovornost na strani koja je dokument poslala. Ako je, pak, zahtjev bio podnesen na vrijeme i sve je uredno zavedenо, onda se mora postaviti pitanje zašto odobrenje nije izdato.
Ali javnost od takvih rasprava rijetko ima koristi, jer se svaka provjera brzo zamijeni nacionalnim narativom. Tako se stvarni problem gubi u dimu političkih optužbi, a građani ostaju bez pouzdane informacije.
Dejton se ne može citirati selektivno
Jedna od najčešćih manipulacija u ovakvim raspravama jeste selektivno tumačenje Dejtonskog mirovnog sporazuma. Republika Srpska jeste ustavna kategorija i jedan od dva entiteta u Bosni i Hercegovini. To je nesporna činjenica. Ali iz toga ne proizlazi da entitet može djelovati kao zasebna država niti da institucije Bosne i Hercegovine nemaju nadležnost na njenoj teritoriji.
Država BiH ima svoje organe, zakone i međunarodni subjektivitet, a Ministarstvo vanjskih poslova nije ni sarajevska kancelarija ni politički klub, nego institucija cijele države.
Zato je važno podsjetiti da se Dejton ne može koristiti selektivno. Ne može se priznavati samo onda kada odgovara jednoj strani, a ignorisati onda kada govori o kontinuitetu države, njenom suverenitetu i ustavnom poretku. Upravo takvo selektivno čitanje stvara prostor za stalne političke sukobe i održava atmosferu u kojoj se svaka institucijska odluka tumači kao nacionalni udar.
Time se građani guraju u spiralu nepovjerenja, a javni prostor postaje zarobljen između dogme i propagande.
U tom kontekstu posebno zamara stalno predstavljanje Sarajeva kao nekog stranog, udaljenog i neprijateljskog centra moći. Takva retorika možda kratkoročno donosi političke poene, ali dugoročno urušava ideju zajedničke države i normalne institucionalne komunikacije. Ministarstvo vanjskih poslova, kao i druge institucije na državnom nivou, postoje da bi uređivale odnose, a ne da bi bile dekor za unutrašnje obračune.
Kada se svaka odluka automatski čita kao napad na jedan narod, onda više nema politike nego samo mobilizacije kroz strah.
Građanima trebaju činjenice, a ne patriotski krikovi
Ono što ovaj slučaj najbolje pokazuje jeste koliko su građani umorni od istih političkih predstava. Niko normalan ne osporava pravo institucijama da traže poštivanje protokola, niti pravo država da štite svoju administrativnu proceduru. Ali javnost ima pravo da zna kada je dokument poslan, kada je zaprimljen, ko je potpisao, ko je eventualno zakasnio i zašto. To su pitanja na koja se odgovara dokumentima, a ne intervjuima punim dramatičnih tvrdnji.
Ako postoji propust, treba ga imenovati. Ako postoji manipulacija, treba je dokazati.
U međuvremenu, dolazak Đure Macuta nije spriječen. On je, na kraju, stigao automobilom. Nije bilo zabrane ulaska u Banju Luku, nije bilo nikakvog međunarodnog incidenta, niti se nebo „srušilo“, kako bi to mogla sugerisati politička retorika. Ono što se zaista srušilo jeste još jedan pokušaj da se običan proceduralni spor pretvori u nacionalnu katastrofu.
Ta transformacija svakog tehničkog pitanja u ideološku bitku već dugo postaje jedna od glavnih karakteristika političkog života u BiH.
Zato se s pravom postavlja pitanje: kome služe ovakve eskalacije? Građanima sigurno ne. Dok političari raspravljaju o nebu, granicama, naciji i simbolima, ljudi na zemlji svakodnevno vode mnogo teže bitke — s niskim platama, skupim životom, korupcijom, odlaskom mladih i urušenim povjerenjem u institucije. Upravo tu leži najveći apsurd cijele priče: dok elita proizvodi nove i nove neprijatelje, stvarni problemi ostaju neriješeni. A to je jedina istinska prijetnja budućnosti ove zemlje.
Možda bi zato bilo korisnije da političari prestanu glumiti zaštitnike naroda svaki put kada treba skrenuti pažnju sa slabosti institucija. Građanima nisu potrebni spektakli, nego odgovornost, transparentnost i mirniji javni govor. Ako već postoji volja da se brani narod, onda bi mnogo smislenije bilo braniti ga od siromaštva, odlaska, manipulacija i beskrajnih podjela.
U tome bi, za razliku od današnjih prepirki oko jednog avionskog papira, politika konačno mogla biti od stvarne koristi.
Napomena: Tekst je komentar zasnovan na javno objavljenim i međusobno suprotstavljenim tvrdnjama različitih strana. Izvori i dalje ostaju relevantni za dalju provjeru činjenica, uključujući RTRS, Vladu Srbije i Radio Slobodna Evropa. U pripremi pojedinih ilustracija i uredničkih elemenata korišteni su i AI alati, uz dodatnu uredničku obradu i provjeru prije objave.
