Roditelji njegovatelji u Federaciji BiH dobili su veća prava, ali konačna reforma još čeka Parlament
Položaj roditelja njegovatelja u Federaciji Bosne i Hercegovine u posljednje tri godine značajno je unaprijeđen, ali proces reforme još nije u potpunosti završen.
Iz Kabineta federalnog ministra rada i socijalne politike Adnana Delića saopćeno je da je u njegovom mandatu naknada za ovu kategoriju povećana sa 619 na 1.027 KM, da su osigurane uplate doprinosa za zdravstveno i penzijsko osiguranje, te da je pripremljen novi zakon koji bi trebalo dodatno proširiti prava porodica koje svakodnevno brinu o djeci s najtežim invaliditetom.
Ova tema u javnosti ima posebnu težinu zato što se iza administrativnog naziva „roditelj njegovatelj“ krije svakodnevica puna fizičkog, emocionalnog i finansijskog opterećenja. Riječ je o ljudima koji su, zbog potrebe za cjelodnevnom brigom o djetetu, često prisiljeni potpuno napustiti tržište rada. Njihov rad nije simboličan niti povremen: on podrazumijeva hranjenje, presvlačenje, održavanje higijene, davanje terapije, organizaciju rehabilitacije, odlazak ljekaru i neprekidan nadzor.
Drugim riječima, ono što porodica radi svakog dana, sistem bi bez njih morao preuzeti kroz skupe i složene oblike institucionalne podrške.
Status roditelja njegovatelja uveden je kao pokušaj da se takav rad napokon prepozna i da se porodicama omogući barem minimalna ekonomska sigurnost. Međutim, praksa je pokazala da postojeći zakon nije dovoljno prilagođen stvarnim životnim okolnostima.
Mnoge porodice susrele su se s pravilima koja su bila preuska, rigidna i često nepravedna, posebno u slučajevima kada roditelj nije živ, nije zdravstveno sposoban da nastavi njegu ili kada je brigu trajno preuzeo drugi član porodice koji po sadašnjim propisima ne može ostvariti isti status.
Jedan od najspornijih elemenata postojećeg sistema odnosio se na obrazovanje djeteta. U ranijoj praksi, uključivanje djeteta u vrtić, školu ili drugu odgojno-obrazovnu ustanovu moglo je dovesti do gubitka statusa roditelja njegovatelja, iako su potrebe za njegom ostajale iste. Time su porodice bile dovedene u gotovo nemoguću situaciju: da biraju između prava djeteta na obrazovanje i socijalizaciju i prava roditelja na podršku koju ostvaruje kroz ovaj status.
Takvo rješenje u praksi je obeshrabrivalo uključivanje djece u obrazovni proces, iako je upravo taj proces važan za njihov razvoj, integraciju i kvalitet života.
Dodatni problem bio je i položaj porodica koje njeguju više djece s invaliditetom. U takvim slučajevima opterećenje je višestruko veće, a zakonska rješenja nisu nudila dovoljno fleksibilnosti. Isto se odnosilo i na dobna ograničenja, jer je postojala granica od 65 godina koja nije uzimala u obzir činjenicu da potreba za njegom ne prestaje automatski s godinama roditelja ili djeteta.
U stvarnom životu, roditelj koji je godinama brinuo o djetetu s teškim invaliditetom ne gubi tu odgovornost samo zato što je dostigao određenu starosnu granicu.
Novi zakon donosi širi krug prava i fleksibilnija rješenja
Zbog svih tih ograničenja Federalno ministarstvo rada i socijalne politike pripremilo je novi zakon kojim se, prema najavama, proširuje krug članova porodice koji mogu steći status njegovatelja. Prijedlog predviđa i uklanjanje ograničenja vezanog za dužinu boravka djeteta u odgojno-obrazovnoj ustanovi, što bi porodicama omogućilo da dijete pohađa školu ili vrtić bez straha da će zbog toga izgubiti pravo na podršku.
Ovo je posebno važno za roditelje koji žele da njihova djeca budu dio zajednice, a da pritom ne budu kažnjeni zbog pokušaja da im pruže što normalnije djetinjstvo.
Među najvažnijim izmjenama koje se predlažu jeste i ukidanje dobne granice od 65 godina za sticanje ili zadržavanje statusa njegovatelja, kao i ukidanje kriterija prema kojem je boravak djeteta izvan kuće bio ograničen na maksimalno četiri sata. Prema obrazloženju resornog ministarstva, takva pravila nisu odgovarala realnim potrebama porodica, jer su ponekad kažnjavala i najmanji pomak ka obrazovanju, terapiji ili socijalizaciji djeteta.
Novi model teži tome da se kao presudno uzme ko zaista pruža svakodnevnu njegu, a ne samo formalna porodična veza ili administrativni uslovi koji ne prate stvarnost.
Važan dio pripreme konačnog teksta bili su i prijedlozi roditelja, udruženja i stručne javnosti. Tokom javne rasprave prikupljene su brojne primjedbe i sugestije, a dio njih ušao je u konačnu verziju zakonskog prijedloga.
To pokazuje da je ovaj proces bio više od birokratske izmjene propisa: riječ je o pokušaju da se zakon približi životu ljudi koji ga svakodnevno koriste, odnosno da se glas porodica koje su najviše pogođene odlukama sistema konačno ozbiljnije uvaži.
Nakon što je Vlada Federacije BiH usvojila tekst, zakon je upućen u Parlament Federacije BiH na drugo, završno čitanje. Da bi izmjene stupile na snagu, neophodno je da ih usvoje oba doma Parlamenta. Međutim, sjednice na kojima je dokument trebao biti razmatran nisu održane, pa je cijeli postupak ostao nedovršen. Kako se završava aktuelni mandat, vrlo je vjerovatno da ovaj saziv neće stići da okonča proceduru.
Time je reforma koja je pripremana mjesecima, usaglašavana sa zainteresovanim stranama i dovedena do posljednje parlamentarne stepenice, ostala bez konačnog glasanja.
Šta ostaje porodicama dok čekaju novu parlamentarnu većinu
Za roditelje koji već imaju priznat status ipak postoji određeno olakšanje. Njima ostaje povećana mjesečna naknada od 1.027 KM, kao i plaćeni doprinosi za zdravstveno i penzijsko osiguranje. To je značajan pomak u odnosu na ranije godine, kada je iznos bio osjetno niži i često nedovoljan da pokrije stvarne troškove života, lijekova, terapija i organizacije njege.
U sistemu u kojem jedan član porodice obično odustaje od zaposlenja da bi brinuo o djetetu, ovakva podrška predstavlja osnovni preduslov za dostojanstveniji život.
Ipak, porodice koje zbog postojećih zakonskih ograničenja i dalje nisu mogle ostvariti ovaj status ostaju u teškom položaju. One će morati čekati novi saziv Parlamenta Federacije BiH i njegovu spremnost da nastavi započetu proceduru. Tek tada će biti jasno hoće li predložene izmjene zaživjeti i omogućiti većem broju ljudi da ostvare prava koja odgovaraju njihovom stvarnom angažmanu.
U pitanju nije samo socijalna mjera, nego i pitanje pravednijeg odnosa prema nevidljivom, ali izuzetno zahtjevnom radu koji porodice godinama obavljaju bez odmora i bez mogućnosti da ga prepuste drugima.
Cijela priča pokazuje koliko je važno da socijalni propisi budu usklađeni s realnim životom, a ne samo s administrativnim okvirima. Kada zakon prepozna sve oblike porodične brige, on ne olakšava samo finansijsku situaciju roditelja, nego i šalje poruku da država razumije njihovu ulogu.
Upravo zato je pitanje roditelja njegovatelja mnogo više od tehničke izmjene propisa: to je test koliko je sistem spreman da podrži one koji svakoga dana nose najveći dio tereta brige o djeci s najtežim invaliditetom.
