Balkan između propagande, geopolitičkih interesa i novih podjela
Na prostoru Zapadnog Balkana, gdje su političke tenzije i dalje duboko ukorijenjene u ratna iskustva, nacionalne narative i neriješena pitanja iz prošlosti, svaka nova geopolitička poruka dobija mnogo šire značenje od obične izjave na društvenim mrežama.
Upravo zato je objava američko-albanske lobistkinje i konzervativne aktivistkinje Evi Kokalari izazvala veliku pažnju, jer je u njoj direktno povezala Balkan s međunarodnim sukobima, ali i s odnosima među američkim konzervativnim krugovima, izraelskim političkim interesima i regionalnim liderima poput Milorada Dodika i Aleksandra Vučića.
Kokalari, koja je godinama prisutna u krugovima bliskim američkoj desnici, ovoga puta nije govorila samo o bosanskohercegovačkoj unutrašnjoj politici. Njena analiza otišla je mnogo dalje, prema tvrdnjama da se iz Beograda i Banje Luke vodi koordinisana kampanja koja, kako ona smatra, počiva na propagandi, selektivnom tumačenju činjenica i stvaranju slike o navodnoj opasnosti od bošnjačkog, odnosno muslimanskog ekstremizma.
Takve poruke, bez obzira na to s koje strane dolaze, u regionu poput Balkana uvijek imaju potencijal da prodube nepovjerenje i dodatno opterete ionako krhke odnose među narodima i državama.
U središtu njenog obraćanja našli su se Milorad Dodik i Aleksandar Vučić, koje je Kokalari optužila za političku saradnju s Moskvom i za uporno širenje narativa koji, prema njenom mišljenju, ne odražavaju stvarno stanje u Bosni i Hercegovini. Posebno je problematizirala pokušaje da se Republika Srpska predstavi kao entitet sa statusom sličnim državama koje vode borbu za opstanak i međunarodno priznanje.
U njenoj interpretaciji, takvo poređenje nije samo politički problematično, nego i historijski neodrživo, jer zanemaruje način na koji je nastala poslijeratna struktura Bosne i Hercegovine i okolnosti u kojima je oblikovan njen današnji ustavni poredak.
Kontroverzne paralele između Bliskog istoka i Balkana
Jedan od najspornijih dijelova Kokalariine objave odnosi se na paralelu između Izraela, Palestine, Republike Srpske i Bosne i Hercegovine. Ona je tvrdila da pojedini politički akteri u regionu pokušavaju iskoristiti izraelski osjećaj istorijske ugroženosti kako bi legitimisali vlastite političke ciljeve.
Prema njenim riječima, Republika Srpska nastoji sebi pripisati simboliku i poziciju Izraela, iako ona, kako tvrdi, zbog načina na koji je uspostavljena i zbog političkih veza koje njeguje, više odgovara analogiji s palestinskim narativom.
Takva poređenja uvijek izazivaju reakcije, jer se radi o veoma osjetljivim historijskim pitanjima. Izrael i Palestina simbolizuju jedan od najdužih i najkompleksnijih konflikata savremenog svijeta, dok Balkan ima vlastitu, duboko traumatičnu historiju raspada država, etničkog nasilja i međunarodnih intervencija. Kada se ta dva prostora stavljaju u istu rečenicu, postoji opasnost da se lokalni problemi pojednostave, a političke poruke pretvore u instrumente za stvaranje emocionalnog pritiska.
Upravo na to, čini se, Kokalari pokušava upozoriti, iako njen način izražavanja sam po sebi dodatno podiže tenzije.
U njenom nastupu posebno je zanimljiv ton kojim upozorava izraelske zvaničnike i saradnike bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa. Ona tvrdi da se u određenim političkim i lobističkim krugovima u Sjedinjenim Državama pojedini sastanci i kontakti organizuju preko istih savjetnika, što, po njenom mišljenju, može dovesti do toga da izraelska strana prihvati narative koji dolaze iz Beograda i Banje Luke bez dovoljno kritičkog preispitivanja.
Kokalari poručuje da bi svako vezivanje izraelske politike za Dodikove priče o pravima i ugroženosti bilo pogrešno i štetno za kredibilitet Izraela.
Republika Srpska, Rusija i pitanje narativa o ugroženosti
U njenoj analizi važnu ulogu ima i Rusija, koju Kokalari vidi kao ključnog međunarodnog zaštitnika političkih elita u Republici Srpskoj i Srbiji. Ona tvrdi da se upravo kroz takvu podršku formira širi politički okvir u kojem se stvaraju priče o ugroženosti, posebno kada je riječ o muslimanima u Bosni i Hercegovini.
Prema njenom viđenju, tvrdnje o bošnjačkom islamskom ekstremizmu nisu rezultat ozbiljne sigurnosne procjene, nego politički instrument koji služi za mobilizaciju biračkog tijela, skretanje pažnje s unutrašnjih problema i jačanje nacionalističkih pozicija.
Takve optužbe nisu nove u regionu. One se godinama pojavljuju u različitim formama, često u trenucima kada vlasti pokušavaju učvrstiti podršku kroz osjećaj kolektivne ugroženosti. Međutim, upravo zbog toga međunarodni akteri vrlo pažljivo posmatraju ko i s kojim ciljem plasira određene informacije. U složenim postkonfliktnim društvima, kao što je bosanskohercegovačko, propaganda i etnička mobilizacija mogu imati dalekosežne posljedice: od blokade institucija do trajnog nepovjerenja među građanima.
Kokalari je otišla i korak dalje kada je tvrdila da je narativ o Bošnjacima kao ekstremistima sličan propagandi koja je u drugim ratovima korištena protiv čitavih naroda. Na taj način ona pokušava ukazati da se političke etikete vrlo lako pretvaraju u sredstva dehumanizacije.
Ipak, iako njena poruka sadrži upozorenje protiv manipulacije, način na koji je izložena pokazuje koliko je Balkan i dalje prostor u kojem političke izjave rijetko ostaju samo izjave. One odmah postaju dio šireg sukoba interpretacija, identiteta i međunarodnih interesa.
Uticaj lobiranja, američkih veza i regionalne politike
Posebnu pažnju privukao je dio u kojem Kokalari spominje američke konzervativne krugove, Donalda Trumpa i osobe koje se kreću između politike, lobiranja i javne komunikacije. Njena kritika sugeriše da Balkan često ulazi u fokus američkih političkih mreža ne zato što je sam po sebi prioritet, već zato što se u njemu prelamaju interesi različitih aktera: od regionalnih lidera, preko lobista, do stranih vlada koje traže podršku za svoje ciljeve.
U takvom okruženju, poruke se nerijetko filtriraju kroz lične veze, političke simpatije i finansijske interese.
Ona je u svom obraćanju pomenula i Rudyja Giulianija, navodeći da je pokušala objasniti kako su određene tvrdnje o Bosni i Hercegovini zapravo propagandnog karaktera. Taj detalj pokazuje koliko se balkanska pitanja ponekad prenose u američki politički prostor kroz individualne kontakte i neformalne kanale uticaja. Kada se na takve teme nadovežu historijske traume, religijski simboli i međunarodni savezi, rezultirajuća slika postaje izuzetno složena i lako podložna manipulaciji.
Upozorenje koje Kokalari upućuje izraelskim zvaničnicima posebno je zanimljivo jer dolazi od osobe koja se sama kreće u političkim mrežama sklone snažnim ideološkim stavovima. To njenim riječima daje dodatnu težinu, ali i otvara pitanje koliko su ovakve izjave zasnovane na stvarnim sigurnosnim procjenama, a koliko na pokušaju da se utiče na javni diskurs i geopolitičko pozicioniranje.
U svakom slučaju, njena poruka pokazuje da Balkan nije izolovana regija, nego prostor u kojem se susreću interesi velikih sila, regionalnih lidera i različitih lobističkih centara.
Šta poruka Evi Kokalari govori o stanju u regionu
Iako je Kokalari iznijela veoma oštre i kontroverzne tvrdnje, njena objava u suštini oslikava jednu širu istinu: Balkan je i dalje duboko osjetljiv prostor, gdje se političke poruke brzo pretvaraju u instrumente za međunarodno pozicioniranje. Svaka nova izjava koja dotiče odnose između Srbije, Republike Srpske, Bosne i Hercegovine, Izraela, Rusije ili Sjedinjenih Država odmah ulazi u mrežu starih sukoba i novih savezništava.
Zbog toga se i najmanji signal može protumačiti kao najava šireg političkog pomjeranja.
Na kraju, ključna poruka ove priče nije samo u tome šta je Kokalari rekla, nego i u tome što takve izjave otkrivaju o savremenoj politici Balkana. Ona pokazuje koliko su još uvijek snažni narativi o žrtvi, istorijskom pravu, nacionalnom opstanku i vanjskom neprijatelju. Istovremeno, podsjeća da međunarodni akteri, bez dovoljno poznavanja lokalnog konteksta, lako mogu postati dio propagandnih strategija koje ih uvode u tuđe sukobe.
Zato se i njeno upozorenje, bez obzira na ton i političku pozadinu, može čitati kao podsjetnik da region ne treba dodatne krize, nego više opreza, znanja i odgovornosti.
