Nerin Dizdar odgovorio Srđanu Amidžiću: “Crkve su čuvane, a džamije obnavljane zbog razaranja koje je ostavilo duboke rane”
Izjava državnog ministra za finansije i trezor Srđana Amidžića, kojim je bošnjačke političare pokušao etiketirati kroz pozive na “posjete crkvama”, izazvala je oštru reakciju federalnog ministra za izbjeglice i raseljena lica Nerina Dizdara.
Dizdar je poručio da takav nastup nije ništa drugo do političko dodvoravanje lideru SNSD-a Miloradu Dodiku, te da je riječ o pokušaju da se privuče pažnja kroz teme koje bi u normalnim okolnostima trebale služiti povezivanju, a ne podjelama.
Prema njegovim riječima, Amidžićeva poruka nije bila iskren politički stav, nego pokušaj da se, kako je naveo, “impresionira politički suspendovani šef”. Dizdar je naglasio da se u Bosni i Hercegovini vjerski objekti ne mogu posmatrati kroz prizmu dnevne politike, jer su oni dio identiteta, historije i zajedničkog kulturnog naslijeđa svih naroda koji u njoj žive.
U svom obraćanju Dizdar je podsjetio da tokom svog mandata, ali i mandata svojih prethodnika, nije prisustvovao otvaranju nijedne obnovljene crkve, ne zato što crkve nisu važne, nego zato što na područjima koja su bila pod upravom legalnih institucija Bosne i Hercegovine crkve nisu bile rušene. Kako je naveo, one su ostale sačuvane i opstale, što je, po njegovom mišljenju, najbolji pokazatelj razlike između politike očuvanja i politike razaranja.
Istovremeno je podsjetio da je prisustvovao otvaranju brojnih obnovljenih džamija, i to kao posljedica ratnih razaranja koja su pogodila veliki broj vjerskih i kulturnih objekata u Bosni i Hercegovini. Obnova džamija, kako je naglasio, nije pitanje političkog marketinga, već rezultat potrebe da se popravi ono što je uništeno tokom agresije i da se vrati dostojanstvo zajednicama koje su izgubile svoje bogomolje, vakufe i simbole duhovnog kontinuiteta.
Dizdar je posebno istakao da su u dijelovima Bosne i Hercegovine kojima su upravljali ljudi i politike slične Amidžićevim uzorima srušene gotovo sve džamije. Taj podatak, kako je rekao, nije slučajan niti sporedan, nego predstavlja historijsku činjenicu koja i danas objašnjava zašto su u nekim sredinama obnovljene džamije, a u drugim se obnovljene crkve rijetko ili nikako ne spominju u političkim prepucavanjima.
Razlika između rušenja i očuvanja, po njegovom mišljenju, najbolje govori o karakteru tadašnjih politika.
Ova tema dodatno otvara pitanje odnosa prema vjerskom i kulturnom naslijeđu u Bosni i Hercegovini. Crkve, džamije, sinagoge i drugi sakralni objekti nisu samo mjesta molitve, već i dokumenti vremena, svjedoci suživota i podsjetnici na slojevitu historiju zemlje. Kada se neki od tih objekata obnavljaju, to nije samo građevinski posao nego i poruka da društvo želi vratiti povjerenje, obnoviti sjećanje i potvrditi da raznolikost nije prijetnja nego bogatstvo.
Obnova svetinja kao simbol povratka života i povjerenja
Federalni ministar je u svom komentaru naglasio da Bosna i Hercegovina ima dugu tradiciju međusobnog poštovanja različitih vjerskih zajednica, iako su ratovi i političke manipulacije pokušavali narušiti taj odnos. Zbog toga, kaže on, govor o obnovi džamija i crkava ne bi smio služiti za jeftine političke obračune, već za razumijevanje stvarnih posljedica nasilja i podjela koje su obilježile devedesete godine.
Upravo zato, dodaje Dizdar, posjete obnovljenim vjerskim objektima trebaju imati društveni i pomiriteljski karakter, a ne biti sredstvo za etiketiranje bilo kojeg naroda ili političke opcije. Kada se političar poziva na “posjete crkvama” kako bi u negativnom kontekstu predstavio bošnjačke predstavnike, takva retorika ne doprinosi dijalogu, nego produbljuje nepovjerenje i podsjeća na opasne obrasce iz prošlosti.
Dizdar je poručio da bošnjački političari, ali i svi drugi predstavnici vlasti, imaju obavezu da štite svaki oblik vjerske slobode i da jednako poštuju sve svetinje u zemlji. U tom smislu, njegovo isticanje obnovljenih crkava i džamija nije bilo poređenje u svrhu nadmetanja, nego podsjećanje da su različiti istorijski konteksti proizveli i različite posljedice, a država i njene institucije imaju zadatak da isprave ono što je moglo biti ispravljeno.
Posebno je važna njegova završna poruka da će se “sve obnoviti, ako Bog da, gotovo i da već jesmo”, jer ona govori o namjeri da se prošlost ne zaboravi, ali i da se ne ostane zarobljenik razaranja.
Obnova svetinja u Bosni i Hercegovini nije samo pitanje zidova, kupola i zvonika, već i obnove povjerenja među ljudima, vraćanja dostojanstva zajednicama i stvaranja društva u kojem će svaka tradicija biti jednako vrijedna i jednako zaštićena.
Na kraju, Dizdar je podsjetio da su suživot, međusobno poštovanje i uvažavanje svetih mjesta temelj civilizovanog društva. Njegova reakcija na Amidžićevu izjavu zato prevazilazi puku političku polemiku i ulazi u širi okvir odnosa prema prošlosti, istini i odgovornosti javnih funkcionera.
U zemlji poput Bosne i Hercegovine, gdje su religija, identitet i historija duboko isprepleteni, svaka nepromišljena izjava može imati posljedice, ali i svaka razborita poruka može doprinijeti ozdravljenju odnosa i jačanju povjerenja među građanima.
