Politička poruka iz Istočnog Sarajeva i stara priča o zemlji koja, prema nekima, ne može da funkcioniše
Istočno Sarajevo je ovih dana ponovo bilo mjesto na kojem se, uz svečani protokol i javno odavanje priznanja, otvorila široka politička rasprava o budućnosti Bosne i Hercegovine. Povod je bio uručenje nagrada ljekarima i medicinskim tehničarima Sarajevsko-romanijske regije, ljudima koji su tokom godina ostajali uz pacijente bez obzira na nacionalnost, političke tenzije ili svakodnevne podjele.
Međutim, ono što je trebalo biti priznanje ljudima iz zdravstva pretvorilo se u još jedan politički nastup koji je, umjesto o medicini i radu, govorio o podjelama, nepovjerenju i navodnoj nemogućnosti zajedničkog života u Bosni i Hercegovini.
Govoreći pred okupljenima, Milorad Dodik je, kao i mnogo puta ranije, iskoristio priliku da ponovi svoju poznatu političku matricu: BiH, po njegovom viđenju, ne može opstati kao zajednička država. U tom izlaganju nije bilo riječi samo o unutrašnjim političkim odnosima, nego i o muslimanima, Sjedinjenim Američkim Državama, Briselu i historiji kao prostoru u kojem, kako je sugerisano, Srbi navodno stalno gube.
Takav govor nije nov, ali je svaki put značajan jer dolazi u trenutku kada se od državnika očekuje smirivanje tenzija, posebno kada su u prvom planu ljudi koji su svoj profesionalni život posvetili spašavanju drugih.
Izjave u kojima se tvrdi da “nema života u BiH” i da se određeni dijelovi zemlje nikada nisu integrisali, nose snažnu političku i simboličku poruku. One nisu samo kritika postojećeg uređenja, nego i pokušaj da se dugogodišnje društvene poteškoće prikažu kao dokaz da suživot nije moguć.
Takva interpretacija, međutim, zanemaruje svakodnevnu realnost miliona građana koji i dalje žive, rade, školuju djecu, grade kuće, plaćaju poreze i održavaju međusobne veze širom zemlje. Bosna i Hercegovina je, uprkos svim političkim krizama, upravo kroz te obične odnose pokazala da društvo nije nestalo, nego da ga politika često uporno opterećuje.
Posebno je odjeknula poruka da je suživot “istorijska podvala”. Takva formulacija nije samo politički oštra, nego i duboko problematična, jer poništava stoljeća zajedničkog života različitih naroda i vjerskih zajednica na ovim prostorima. Komšijski odnosi, mješovite porodice, zajednički rad u fabrikama, školama, bolnicama i na selima, kao i brojni primjeri solidarnosti u teškim vremenima, nisu nikakva propagandna konstrukcija. Oni su dio stvarnog života ljudi u Bosni i Hercegovini.
U tom smislu, tvrdnja da je suživot podvala djeluje kao politička poruka koja pokušava da potisne iskustvo običnih ljudi i zamijeni ga narativom straha.
Dodikov nastup u Istočnom Sarajevu još jednom je otvorio pitanje odnosa između političke retorike i odgovornosti prema javnosti. Kada se na događaju posvećenom ljudima iz zdravstva govori o navodnim historijskim prevarama, o muslimanima, o Zapadu i o nemogućnosti države, stvara se utisak da je svaki javni skup samo pozornica za ponavljanje već poznatih političkih poruka.
Time se pažnja skreće sa suštine događaja: ljekari i medicinski tehničari dobili su priznanje za svoj rad, ali je javnost mnogo više slušala o tome zašto, prema govorniku, zajednički život nije održiv. To je obrazac koji se u domaćoj politici često ponavlja – simbolički važni trenuci postaju poligon za ideološke poruke.
U toj priči posebno mjesto zauzima i odnos prema međunarodnim akterima. Spominjanje Amerike i Brisela kao centara navodnog pritiska ili manipulacije nije samo diplomatska kritika, nego dio šireg političkog diskursa koji se godinama koristi za unutrašnju mobilizaciju biračkog tijela. Takva retorika često funkcioniše po jednostavnom obrascu: vanjski faktor se prikazuje kao prijetnja, a unutrašnje nesuglasice kao posljedica njegovog djelovanja.
Na taj način se, umjesto razgovora o ekonomiji, zdravstvu, obrazovanju ili odlasku mladih, javnost vraća na iste teme identiteta i kolektivne ugroženosti.
Ironija čitave situacije leži u činjenici da su upravo zdravstveni radnici, kojima je odato priznanje, među onima koji svakodnevno najbolje pokazuju da država funkcioniše kroz saradnju, a ne kroz isključivost. U bolnicama i ambulantama nema mnogo prostora za političke parole kada pacijentu treba pomoć. Tamo rade ljudi različitih uvjerenja, prezimena i porijekla, a osnovni kriterij je znanje, brzina i humanost.
Zato je teško ignorisati kontrast između nagrađivanja onih koji liječe sve građane i poruka koje sugerišu da zajednički život nema smisla. Upravo taj kontrast govori mnogo o stanju javnog diskursa u Bosni i Hercegovini.
Važno je i podsjetiti da tvrdnje o tome kako određeni dijelovi zemlje “nisu uspjeli da se integrišu” ne mogu biti posmatrane izdvojeno od šireg istorijskog konteksta. Rat, raseljavanje, povratak, tranzicija i dugotrajna politička blokada ostavili su duboke posljedice na cijelo društvo. Integracija nije jednostavan čin niti proces koji se može procijeniti samo kroz jedan lokalitet ili jednu političku izjavu.
Ona zavisi od institucija, povjerenja, ekonomskih prilika i spremnosti političkih elita da rade na stabilnosti, a ne na stalnom proizvodu konflikta. Bez toga, svaka priča o neuspjehu zajedničkog života zvuči više kao opravdanje nego kao analiza.
Zbog toga je ovakav govor mnogo više od običnog političkog istupa. On je podsjetnik na to koliko su riječi koje dolaze sa javne funkcije važne i koliko mogu uticati na atmosferu u društvu. Kada se poručuje da suživot nije moguć, to ne ostaje samo na nivou govornice. Takve poruke ulaze u medije, prepričavaju se u kafanama, prenose u porodicama i oblikuju način na koji ljudi gledaju jedni na druge.
U zemlji sa tako osjetljivom društvenom strukturom, svaki ovakav nastup ima posljedice daleko šire od trenutka u kojem je izgovoren.
Na kraju, ostaje otvoreno pitanje zbog čega se, ako je zajednički život navodno nemoguć, politička borba i dalje vodi upravo unutar iste državne strukture. Zašto se koristi institucionalni okvir države koja se istovremeno osporava? Zašto su upravo budžeti, funkcije, ministarstva i nivoi vlasti predmet tako žestokih političkih bitaka ako se tvrdi da sistem nema budućnost?
Upravo ta proturječnost pokazuje da je politička retorika često jedno, a praktična potreba za državom sasvim drugo. Bosna i Hercegovina, uprkos svim krizama, i dalje živi kroz svoje ljude, a posebno kroz one koji rade najteže i najodgovornije poslove, daleko od govornica i velikih parola.
Napomena: U pripremi teksta i pojedinih ilustracija korišteni su AI alati. Sadržaj je urednički pregledan i provjeren prije objave.
