Adel Šabanović, civilna žrtva rata, mladić koji je bio drugi razred osnovne škole kada su srpske paravojne formacije upale u selo Zaklopača i počele proganjati, zarobljavati i ubijati Bošnjake.
S porodicom je izbjegao u Srebrenicu, gdje je 1995. godine preživio genocid. Izgubio je 22 člana porodice, a sam kaže da “Bog najbolje zna kako mu je”.
Najteže su noći kada mu se počnu vraćati sjećanja na najmilije, ali i na trenutke kada je pripadnicima Drinskog korpusa vojske RS morao donositi vodu da operu ruke i noževe nakon klanja Bošnjaka.
Adel danas živi na rubu egzistencije, od invalidnine koja iznosi 103 KM. Povodom Dana nezavisnosti obratio se redakciji Crne Hronike.
Skoro svi u BiH su upoznati i vidjeli su kroz razne emisije o mom životu i onome što sam prošao kao dijete. Danas živim bez ikoga u boli, živim u ranama, živim u bolnim slikama i sjećanjima.
Sjedim u kući u samoći. Živim od ove države sa 103 marke kao civilna žrtva rata boreći se za istinu i pravdu, govoreći o zločinima, o žrtvama.
Obespravljen, nezaštićen u svakom pogledu od Dejtona na ovamo hodajući po tuđim kućama ko me gdje primi dok mi nije napravila kuću Humana TV koju je vodio Zvonko Marić 2006. godine. Istina je to i da ima dobrih ljudi koji mi pomažu, od ramazana do ramazana, nekada i tokom godine.
Ali, šta je sa sistemom, šta je sa vlasti koja treba da se pobrine za sve kategorije, ne samo za mene? Danas jedni, sutra drugi, narodu uvijek isto. Evo svake godine molim da dođe grtalica, očisti snijeg 200 metara, ne samo pred mojom kućom već još pet kuća.
Da se razbolim hitna ne bi mogla doći. U Općini Hadžići su gluhi na sve moje pozive.
Danas vidim da će prije biti zaštićeni negatori genocida i zločina nego žrtve. Rijetki su oni koji otvore vrata, obiđu, pitaju kako sam.
Ostao sam bez ikoga svoga, šta da slavim u suzama i živim ranama, poručio je Adel Šabanović koji i danas liječi traume svega što je prošao kao dječak.
