U proteklim sedmicama, pažnja javnosti bila je usmjerena na slučaj Milorada Dodika, predsjednika bosanskohercegovačkog entiteta RS, koji je, zbog svojih političkih poteza i pravnih izazova, ponovo postao središte regionalnih i međunarodnih rasprava. Odbijanje Interpola da raspiše crvenu potjernicu za Dodikom, unatoč zahtjevu Suda BiH, otvorilo je mnoga pitanja o nezavisnosti međunarodnih institucija, kao i o dubokim političkim vezama koje oblikuju odnose na Balkanu.
U ovom složenom kontekstu, istaknuti crnogorski advokat Nikola Martinović u razgovoru za Slobodnu Bosnu ukazuje na činjenicu da ovakva odluka Interpola nije uobičajena, iako je formalno moguća. Sud zemlje u kojoj se tražena osoba zatekne ima diskreciono pravo da odluči o njenom izručenju, uz osnovni pravni uslov: osoba se ne smije goniti za politički motivisana krivična djela. Međutim, kako sudovi kvalifikuju određeno djelo kao političko – ostaje predmet interpretacije, što otvara prostor za manipulacije i političke intervencije.
Martinović ističe primjer Carlesa Puigdemonta, katalonskog političara za kojim je Španija raspisala potjernicu zbog pokušaja rušenja ustavnog poretka. Iako Interpol tu potjernicu nije odbacio, Belgija mu je dodijelila politički azil. Ova paralela se, prema mišljenju Martinovića, može povući i sa slučajem Dodika, s tom razlikom što je Dodik uspio izbjeći potjernicu zahvaljujući snažnim političkim vezama, prvenstveno sa Srbijom.
U prilog tome ide i priznanje samog Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije, koji je javno kazao da je njegova zemlja intervenisala jer je Milorad Dodik srbijanski državljanin. No, postavlja se važno pitanje – kako neko može istovremeno biti državljanin jedne države i politički lider drugog entiteta unutar druge države? U ozbiljnim političkim sistemima, poput Sjedinjenih Američkih Država, kandidatura za predsjednika je rezervisana samo za osobe rođene u toj zemlji. Na Balkanu, pak, ova pravila očigledno ne važe.
Nakon izlaska iz „ilegale“, Dodik je, pored Srbije, zahvalio i Rusiji, Mađarskoj i Crnoj Gori, sugerirajući da je širi politički front stao u njegovu odbranu. Dok je podrška Mađarske vjerovatna s obzirom na bliske veze Viktora Orbana i Vučića, učešće Crne Gore ostaje upitno. Ministar vanjskih poslova Crne Gore, Ervin Ibrahimović, negirao je umiješanost crnogorske vlade, dok je ministar unutrašnjih poslova – ćutao. Ovakva tišina, prema riječima Martinovića, ukazuje na duboku disfunkciju unutar crnogorskog bezbjednosnog aparata, koji funkcioniše kao „raštimovani orkestar“, u kojem svako „svira“ svoju pjesmu.
U isto vrijeme, Dodik se otvoreno narugao ministru Ibrahimoviću, prozivajući ga kao nesposobnog funkcionera, kojem obične građanke Crne Gore, kako Dodik tvrdi, imaju više informacija o bezbjednosti od njega. Ova izjava, koliko god bila ironična, ogoljava stanje političke nemoći i podijeljenosti u Crnoj Gori.
Moguće je da je Dodik do tih informacija došao putem svoje bliske saradnje sa Andrijom Mandićem, trenutnim predsjednikom Skupštine Crne Gore, poznatim po velikosrpskim stavovima i titulom „četničkog vojvode“. Iako Mandić nema nikakav uticaj na međunarodne institucije poput Interpola, njegova bliskost s Dodikom pokazuje povezanost unutar političkog spektra koji zagovara ideju tzv. „srpskog sveta“.
U tom kontekstu, Dodikovo pominjanje Crne Gore nema pravno utemeljenje, već je riječ o simboličkoj poruci koja se uklapa u širi narativ koji propagira povezivanje Beograda, Banjaluke i Podgorice u jednu političku i kulturnu cjelinu. Ta „linija“ moći se percipira kao trougao srpskog uticaja, gdje se djelovanje pojedinih političkih aktera često podudara s interesima Beograda.
Martinović upozorava da ova ideja nije nova. Još od vremena Ilije Garašanina i „Načertanija“, pa preko oba jugoslovenska projekta, ideja velikosrpske dominacije je opstajala i transformisala se. I danas je, kako ističe, ona prisutna kroz djelovanje Srpske pravoslavne crkve i brojnih drugih institucija koje Beograd finansira u Crnoj Gori i BiH. Poruka je uvijek ista: Srbi su svuda ugroženi, njihova prava se krše, oni su žrtve.
Ovakva retorika se koristi kako bi se zadržala kontrola nad političkim procesima u susjednim državama. Beograd, na taj način, drži otvorenima ključna pitanja, ne samo u BiH i Crnoj Gori, već širom regiona.
Ipak, postoji izuzetak. Srbi iz Hrvatske su se, za razliku od svojih sunarodnika u BiH i Crnoj Gori, uspjeli emancipirati od ovog ideološkog narativa. Danas žive kao integrisani građani jedne evropske države, bez gubitka vlastitog identiteta. Ovaj model bi mogao i trebao biti primjer za ostale.
U konačnici, slučaj Milorada Dodika ne otkriva samo pravne i političke slabosti u regionu, već i duboko ukorijenjene ideološke strukture koje i dalje oblikuju odnose među narodima bivše Jugoslavije. Dok god ovakve strukture budu imale podršku, teško je očekivati trajnu stabilnost i iskrenu saradnju među državama regiona.
