U jeku sve izraženijih političkih tenzija i rastuće zabrinutosti za stabilnost Bosne i Hercegovine, posljednje izjave pojedinih javnih ličnosti iz Republike Srpske dodatno su uzburkale atmosferu u zemlji. Posebno je odjeknula izjava Slobodana Župljanina, dekana banjalučkog Fakulteta za bezbjednost i zaštitu, koji je incident u Brčkom — u kojem su učestvovala vozila iz pratnje premijera RS-a — ocijenio kao “još jedan korak koji vodi ka nestanku BiH”. Ovakve tvrdnje izazvale su niz reakcija, među kojima se posebno istaknuo komentar Nedžada Ahatovića, vojnog i političkog analitičara, koji je odlučno osudio te navode.
Ahatović je ocijenio da se radi o “navijačkom ispadu” ljudi koji bi trebali predstavljati stručne autoritete u oblasti sigurnosti, ali koji umjesto toga svojim izjavama potiču strahove i podjele. Prema njegovim riječima, izjave poput Župljaninove, kao i istupi Predraga Ćeranića, takođe stručnjaka iz Republike Srpske, ne doprinose jačanju sigurnosne kulture već otvoreno prizivaju destabilizaciju države.
Posebno je zabrinjavajuće to što, kako kaže Ahatović, umjesto da rade na tome da osobe koje izbjegavaju pravdu odgovaraju pred državnim institucijama, pomenuti analitičari daju legitimitet narativima koji vode ka mogućem sukobu. Takav pristup on vidi kao direktno ugrožavanje mira i sigurnosti.
U svojoj analizi Ahatović podsjeća na opasne historijske paralele. On upućuje na strategijske procjene iz 1992. godine, koje su tadašnje vođe u Beogradu vodile s ciljem zauzimanja dijelova Bosne i povezivanja teritorija sa Srbima u Hrvatskoj. Ističe da je tadašnji plan bio podržan ogromnim vojnim resursima:
-
Blizu dvije milijarde dolara vrijedne vojne opreme i naoružanja ostavljeno je na teritoriji BiH i Hrvatske.
-
Bivša JNA je pružila logističku i kadrovsku podršku.
-
Postojao je profesionalni vojni kadar spreman za izvođenje operacija.
Ipak, unatoč tolikim resursima, planovi tadašnjih vojnih stratega su propali, što prema Ahatoviću jasno govori koliko je opasno i nerealno sada prizivati slične scenarije. Upravo zbog tog iskustva on se pita zašto pojedinci poput Župljanina i Ćeranića uopšte javno istupaju s tezama koje mogu voditi ka konfliktima.
Ahatović posebno kritikuje politički rizik koji preuzimaju određeni lideri iz Republike Srpske. Naglašava da je sam opstanak entiteta RS nakon rata 1995. godine bio rezultat odluke međunarodne zajednice da ne ide dalje u njegovu demontažu. U tom smislu, on smatra da sadašnje igranje s retorikom podjela i sukoba predstavlja neodgovorno kockanje sa budućnošću tog entiteta.
Iz njegove izjave može se izvući nekoliko ključnih poruka:
-
Pojedine javne ličnosti iz RS-a koriste svoje pozicije da šire destabilizirajuće poruke.
-
Umjesto da podržavaju pravdu i institucionalno djelovanje, podstiču narative podjela.
-
Historijsko iskustvo iz 1990-ih pokazuje koliko su ovakvi pristupi opasni i neostvarivi.
-
Republika Srpska je već jednom bila na ivici nestanka, i njeno sadašnje postojanje ne treba uzimati zdravo za gotovo.
-
Poziva se na racionalnost i mirno rješavanje pitanja u okviru države BiH.
Ahatovićeva poruka nije samo upozorenje već i apel za povratak zdravom razumu, u vremenu kada su javni diskurs i politička scena u Bosni i Hercegovini duboko podijeljeni. On se pita: “Zar je zaista potrebno stalno se vraćati na pogubne lekcije prošlosti, umjesto da učimo iz njih i pokušamo graditi društvo koje može normalno funkcionisati u miru?”
Ova izjava dolazi u osjetljivom trenutku, kada su nacionalne tenzije ponovno intenzivirane, a politička scena polarizirana. Javne poruke koje dovode u pitanje teritorijalni integritet i političku budućnost države, poput onih iznesenih u kontekstu incidenta u Brčkom, potencijalno narušavaju krhki mir koji se decenijama gradi.
U zaključku, Ahatović poziva na odgovornost svih političkih i javnih aktera, posebno onih koji sebe predstavljaju kao eksperte iz oblasti sigurnosti. Njihova uloga, kako tvrdi, mora biti usmjerena ka jačanju institucionalnog poretka i očuvanju mira, a ne davanju podrške narativima koji nas vraćaju u najmračnije dane naše zajedničke prošlosti.
Na kraju, važno je naglasiti da Bosna i Hercegovina, uprkos svim izazovima, i dalje ima šansu da se razvija kao demokratska i stabilna država, ali samo ako svi akteri – političari, analitičari, institucije i građani – prepoznaju vrijednost dijaloga, poštovanja zakona i međusobnog uvažavanja. Retorika podjela ne može i ne smije zamijeniti konstruktivne razgovore o budućnosti zemlje. Umjesto prizivanja kriza, potrebno je ulagati napore u izgradnju povjerenja i funkcionalnih institucija, jer jedino tako Bosna i Hercegovina može osigurati trajni mir i bolji život za sve njene građane.
