Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Prenosi se od Abdullaha ibn Amra ibn el-Asa da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Najbolji ljudi su oni čistih srca i iskrenih jezika.” Upitali su: ”Allahov Poslaniče, a ko onda?” Odgovorio je: ”Oni koji preziru dunjaluk, a vole Ahiret.” ”A ko poslije njih?”, ponovo su upitali. Muhammed, s.a.v.s., odgovorio je: ”Vjernik lijepog ahlaka.” (Ibn Madže)
Muhammed, s.a.v.s., podučava nas putem ovog hadisa da je srce, koje je ispunjeno svjetlom imana, temeljno mjerilo pobožnosti i bogobojaznosti. Potvrđuje to i drugi hadis i Poslanikove, s.a.v.s., riječi: ”Bogobojaznost je ovdje, bogobojaznost je ovdje!”, pokazujući rukom na svoje grudi. (Muslim)
Suština vjerovanja nije u mnoštvu vidljivih, formalnih djela, već u onome što se učvrsti u srcu i što onda prate dobra djela. Stoga, nije čudo što je čistoća srca bila i ostala glavna briga iskrenih vjernika.
Ibrahim el-Havas rekao je: ”Lijek za srce je u petero: u učenju Kur’ana s razmišljanjem, u praznom stomaku, u noćnom namazu, u traženju oprosta u zoru i u druženju sa čestitim i pobožnim ljudima.”
Grijesi su za srce ono što je otrov za tijelo – ako ga ne ubije, sigurno će ga oslabiti.
Zunnun el-Misri je govorio: ”Slabost tijela je u teškoj bolesti, a slabost srca je u griješenju. I kao što bolesno tijelo ne nalazi zadovoljstvo i slast u hrani i piću, tako ni srce, zbog grijeha, ne osjeća zadovoljstvo u ibadetu.”
Vjerničko srce je, ukoliko je obasjano svjetlom imana, čisto od mržnje, zlobe, zavidnosti i drugih opakih bolesti. Iskreni vjernici posjeduju zdrava i čista srca, jer znaju da se na Sudnjem danu neće spasiti, niti će Džennet nastaniti, osim onaj ko Allahu dođe čista srca.
Prenosi se od Enesa ibn Malika, r.a., da su jednom prilikom sjedili kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i da im je on u jednom trenutku rekao: “Sada će vam na vrata ući jedan od stanovnika Dženneta”, i to se ponavljalo tri dana zaredom. Svaki put je na vrata ulazio isti čovjek. Abdullaha ibn Amra ibn el-Asa, r.a., zaintrigirao je slučaj tog čovjeka, pa je želio da ga prati ne bi li otkrio djelo zbog kojeg je zaslužio Džennet. Otišao je kod njega i rekao mu: ”Ja sam se nešto zamjerio svome ocu i zakleo sam se da tri dana neću ulaziti u našu kuću, pa sam došao da te pitam mogu li kod tebe boraviti tri dana.” Čovjek mu je dozvolio i Abdullah je pratio šta on radi, ali nije primijetio da je taj musliman posvećen bilo kakvim dobrovoljnim ibadetima, osim onoga što je naređeno i što je bilo uobičajeno kod svih ashaba. Treći dan mu je otkrio istinu i rekao je da se nije posvađao sa ocem, već ga je znatiželja natjerala da boravi kod njega i da vidi šta radi, jer ga je Muhammed, s.a.v.s., tri dana zaredom nazivao džennetlijom. Tom prilikom Abdullah mu je rekao: “Vidim da ne činiš mnogo dobrih djela, pa čime si postigao ono o čemu nas je Poslanik, s.a.v.s., obavijestio?!” Čovjek je odgovorio: “Što se tiče djela i ibadeta, ja ne činim osim ono što si vidio, izuzev što ja u svojim grudima (u svom srcu) ne osjećam nimalo mržnje niti zavidnosti prema muslimanima na blagodatima koje im je Allah podario.” Abdullah ibn Amr mu je rekao: “Upravo je to ono čime si postiga stepen džennetlije.” (Ahmed)
Drugo svojstvo po kojem se odlikuju najbolji ljudi jeste iskrenost u govoru. Podstičući vjernike na iskrenost i istinoljubivost, Allah, dž.š., u Kur’anu je objavio: ”O vjernici, bojte se Allah i budite s onima koji su iskreni!” (Et-Tevba, 119.)
U biografiji Rebi’a ibn Haraša spominje se da on nikada u životu nije slagao. Imao je dva sina koji su bili nešto skrivili Hadžadžu ibn Jusufu, pa ih je tražio da ih ubije, ali ih nije mogao naći. Neko iz njegove svite mu je rekao da je njihov otac istinoljubiv i da nikada u životu nije slagao, pa bi bilo dobro da ga pozove i pita za sinove – ako bude zna gdje su sigurno će reći. Hadžadž je pozvao Rebi’u ibn Haraša i upitao ga: ”Gdje su ti sinovi?” Rebi’a je bez kolebanja odgovorio: ”Eno ih u mojoj kući.” Hadžadž se začudio njegovoj iskrenosti, pa je upitao: ”Šta te je navelo da kažeš istinu kada znaš da ih ja želim ubiti?” Odgovorio je: ”Mrzim da sretnem Allaha makar i sa jednom laži.” Tada mu je Hadžadž rekao: ”Ja im opraštam zbog tvoje iskrenosti.”
Osim ovih, svojstva najboljih ljudi su, kako je spomenuto u hadisu, i lijep ahlak, zatim preziranje dunjaluka i ljubav prema Ahiretu.
Kad je riječ o lijepom ahlaku dovoljno je kazati da su lijep ahlak i najuzvišenije moralne vrijednosti krasile nabolje i najodabranije ljude, Allahove poslanike, te da je lijep ahlak pola vjere i plod istinske bogobojaznosti i pobožnosti.
Muhammed, s.a.v.s., rekao je: ”Najdraži i najbliži meni na Ahiretu bit će oni koji su bili najljepšeg ahlaka, a najmrži meni i najudaljeniji od mene na Ahiretu bit će oni najlošijeg ahlaka.” (Ahmed, Taberani)
Rekao je također: ”Preporučujem vam lijep ahlak i mnogo šutnje. Tako mi Allaha, nema ništa ljepše od toga.” (Ebu Ja’lā)
A što se tiče preziranja dunjaluka, treba kazati i podsjetiti da je slijepa ljubav prema dunjaluku osnov svih grijeha. Skromnost i preziranje dunjaluka koje je spomenuo Muhammed, s.a.v.s., ne znači odricanje i ostavljanje dunjaluka i njegovih blagodati u potpunosti. Muhammed, s.a.v.s., ovim hadisom želi nam kazati da je spašen onaj ko je uzde dunjaluka uzeo u svoje ruke i kome je dunjaluk sredstvo za ostvarivanje uzvišenih ciljeva, a nije mu dunjaluk osvojio i zarobio srce.
Sulejman, a.s., i Davud, a.s., bili su najbogatiji ljudi i imali su od dunjaluka šta su željeli, ali su i pored toga bili najskromniji ljudi. Također, Ebu Bekr, r.a., Osman, r.a., Alija ibn Ebi Talib, r.a., Abdurahman ibn Avf, r.a., bili su izrazito bogati, ali isto tako i izrazito skromni ljudi.
Onaj ko čezne za dunjalukom, kome je dunjaluk jedina briga i ko je zaboravio na Ahiret i susret sa Allahom, tugovat će u dva slučaja: ako ne ostvari na dunjaluku ono što je želio, tugovat će za onim što mu je promaklo, a ako opet ostvari dunjalučko bogatstvo, onda će strahovati da ga ne izgubi i tugovati jer zna da će ga kad-tad ostaviti nekom drugom. Dakle, rob dunjaluka je u svakom slučaju obmanut i obavijen tugom i malodušnošću.
Prenosi se da je Abdullah ibn Abbas, r.a., rekao: ”Dunjaluk će se pojaviti na Sudnjem danu u obliku sijede, mršave, pogurene i izobličene starice. Niko je neće vidjeti a da neće osjetiti gađenje prema njoj. Ona će izaći pred okupljeno čovječanstvo na Sudnjem danu, pa će ljudi biti upitani: ”Znate li ko je ovo?” A onda će čuti odgovor: ”Ovo je dunjaluk zbog kojeg ste se natjecali, zbog kojeg ste se ponosili i ratovali jedni protiv drugih.” Zatim će ta ružna ”starica” biti bačena u vatru, a onda će upitati: ”Gospodaru, a gdje su oni koji su me slijedili i voljeli?” Nakon toga i oni će joj se pridružiti u vatri.”
Ibnul-Dževzi je rekao: ”Dunjaluk je veći sihirbaz od Haruta i Maruta (koji se spominju u suri El-Bekara u vezi podučavanja ljudi sihru), jer su Harut i Marut sihrom rastavljali bračne drugove, a dunjaluk rastavlja i prekida vezu između čovjak i Allaha, dž.š.”
Saff
