U analitičkom osvrtu koji potpisuje Edin Osmančević, autor iz Švedske, iznosi se snažna i emocionalno obojena kritika ratnih zločinaca Daria Kordića i Nenada Stevandića, s posebnim fokusom na njihove ideološke i društvene uticaje i poruke koje i danas šalju. Ovaj tekst nije samo komentar na prošlost, već i upozorenje na kontinuitet opasne retorike koja se nastavlja i u sadašnjosti. Čitav tekst je osmišljen kao poziv na moralnu budnost i otpor prema revizionizmu i veličanju zločina.
Na početku se postavlja ključno pitanje: u čemu je razlika između Stevandića i Kordića? Autor odmah daje svoj jasan odgovor – nema razlike. Oni su, prema njegovim riječima, “braća po djelu i zanimanju”, pripadnici istog sistema mišljenja koji opravdava i glorifikuje nasilje nad civilima u ime nacije. Njihov pogled na svijet je, tvrdi Osmančević, oblikovan ideologijom koja ratni zločin vidi ne kao sramotu, već kao vrijedan podvig.
U nastavku teksta, Osmančević skreće pažnju na simbolički značaj trenutnog datuma. Naime, prva je subota u mjesecu kada se na glavnom zagrebačkom trgu okupljaju vjerski ekstremisti koji mole za zabranu pobačaja, čednost i patrijarhalne vrijednosti. Među njima se nalazi i Dario Kordić, koji je pravosnažno osuđen za ratne zločine, uključujući masakr u Ahmićima, gdje je ubijeno oko 120 bošnjačkih civila.
Kordić, čak i nakon odslužene kazne, ne pokazuje kajanje. Naprotiv, javno izjavljuje da bi sve ponovio, a da je “svaka sekunda bila vrijedna”. Ovakva izjava, smatra autor, jasno pokazuje da kod njega nema nikakvog pokajanja, već i dalje postoji uvjerenje da su zločini koje je počinio bili opravdani i čak vrijedni ponavljanja.
S druge strane stoji Nenad Stevandić, koji, iako još uvijek nije pravosnažno osuđen, u očima autora predstavlja istu ideološku matricu. On objavljuje snimke iz 1992. godine, iz perioda kada su počinjeni zločini u Kotor Varoši i Banjoj Luci, i izjavljuje da sve ono što je tada rekao “vrijedi i danas”. U tim izjavama vidi se isti narativ: demonizacija protivnika, pozivanje na borbu do istrebljenja i nacionalna isključivost.
Osnovne teze koje autor razvija su sljedeće:
-
Ratni zločinci nisu se promijenili, oni i dalje promovišu iste ideje koje su dovele do krvoprolića.
-
Društvo ne osuđuje zločine dosljedno, već često nagrađuje ili ignorira zločince ako se oni predstavljaju kao patriote.
-
Politički i vjerski narativi često služe kao paravan za opravdavanje nasilja, što se vidi u prisustvu Kordića među moliteljima koji se zalažu za konzervativne vrijednosti.
U tekstu se snažno kritikuje i stanje u pravosuđu, posebno u Bosni i Hercegovini, gdje Tužilaštvo, prema Osmančeviću, ne radi svoj posao kad je u pitanju procesuiranje zločina. Zbog toga pojedinci poput Stevandića i dalje slobodno šire svoju verziju historije bez pravnih posljedica.
Autor zatim ukazuje na širi društveni problem: kontinuirana militarizacija javnog diskursa. Svakodnevno se, tvrdi, pojavljuju pozivi na novi rat – posebno vezano za Kosovo – i takve poruke najčešće dolaze od političkih elita, akademika i samoprozvanih patriota. Obični ljudi, ističe Osmančević, uvijek će biti ti koji snose posljedice, jer ih se pretvara u “topovsko meso”.
U veoma upečatljivom dijelu teksta, autor opisuje kako ratni zločinci postaju uzori – ne kroz istinu i pomirenje, već kroz moć, bogatstvo i društveni ugled. Njihove poruke oblikuju mlade generacije i stvaraju atmosferu netrpeljivosti, mržnje i nepovjerenja. Njihove riječi, kako autor kaže, “otrov su koji izobličava dušu”.
Osmančević posebno kritikuje Stevandićev narativ o “vječnoj srpskoj žrtvi”, tvrdeći da se time narod drži u stanju stalne paranoje i neprestane pripreme za novi sukob. Takva ideologija, smatra on, nije samo štetna, već i duboko dehumanizujuća, jer sprječava suočavanje s vlastitim zločinima i onemogućava moralni napredak.
Na kraju, autor upućuje snažan poziv na otpor. Tvrdi da se ovakvom društvenom poretku mora suprotstaviti – i to ne samo zbog prošlosti, već i zbog budućnosti. Posebno ističe studentski pokret u Srbiji kao pozitivan primjer – mladi ljudi koji odbijaju da prihvate iskrivljene vrijednosti, koji se bore protiv glorifikacije zla i manipulacije istinom.
Zaključno, Osmančević poručuje: “Ne u moje ime!”. Time simbolično odbacuje svaku identifikaciju sa ideologijom mržnje i nasilja koju propagiraju ljudi poput Kordića i Stevandića. On poziva na moralnu odgovornost svakog pojedinca da ne pristane na narative koji veličaju ubice i opravdavaju zločine.
