Na današnji dan 1992. godine majci Naziji Beganović zločinci su, na Bijelom Potoku kod Zvornika zarobili šest sinova i supruga, a potom ih strijeljali.
“Šest sinova „ko šest planina“ kazivala je, katili su joj iščupali iz ruku, a da ih se još „ni nagledala nije“.
„Pa da su mi šest joha iz živice isčupali, crkla bih od tuge, a ne šest onakvih sinova. Razdvojiše nas, ja molim, plačem, ostavite mi bar ovog najmlađeg Fahrudina, a oni ih tjeraju u kamione.
Unuku mi Mirzi 6 mjeseci, onom od drugog sina, Deni, pet. Plaču snahe, plaču moje Fatima i Fata, okamenjene, ali džaba.
Potrpaše ih u kamione i odvezoše u Zvornik. I nikad više.
A ja sve čekam.
Od čekanja mi tolike godine i san na oči teško dolazi.
Znam da ih nema, da su ih strijeljali, ali džaba.
I kad ptica s grane prhne, ja pomislim, eto ih. Nečije dijete putem zagalami, a meni pred oči oni izađu, onako veseli k’o nekad.
Je li noć ili dan, oči samo u njih gledaju. Da je, bar da im majka za života mezar vidi, ali ni to. Nema ih.
A skupilo ih se na Bijelom Potoku, prebrojati ne možeš. Sve komšije, staro, mlado, djeca k’o moj Fahrudin nema im broja.
Trpaju ih ko vreće u kamione. Pričalo se da su ih najprije odveli u Tehničku školu u Karakaj, pa u Pilicu, da su ih na raznim mjestima po Zvorniku ubijali, ali, tijela nigdje nema“, kazivala nam je u ponedjeljak 26. februara 2007. godine majka Nazija iz sela Đulići, zaseok Durakovići.
Neka je rahmet majci Naziji, njenim sinovima i suprugu – objavila je novinarka Almasa Hadžić na svom Facebook profilu.
svjetlo-dunjaluka
