U aktuelnom političkom trenutku u Bosni i Hercegovini, ambasador ove zemlje pri Ujedinjenim nacijama, Zlatko Lagumdžija, ponudio je ohrabrujuće, ali i upozoravajuće komentare na stanje u državi. Njegove izjave ukazuju na složenost odnosa unutar bh. političke scene, ali i na mogućnosti koje se otvaraju ukoliko građani i međunarodna zajednica ostanu dosljedni u borbi za očuvanje cjelovitosti zemlje. U intervjuu koji je dao za Televiziju Sarajevo (TVSA), Lagumdžija je iznio jasan stav – iako je zemlja podložna raznim političkim udarima, on vjeruje da će ipak izaći iz krize u kojoj se trenutno nalazi.
Na samom početku, istakao je da Bosna i Hercegovina ima snagu da prebrodi i ovakve izazove, bez obzira na postojanje, kako ih je nazvao, “mangupa” – političkih aktera koji svojim djelovanjem nanose štetu državnim interesima. “Ova zemlja će, uprkos mangupima, doći na zelenu granu iako će trebati vremena,” rekao je Lagumdžija, aludirajući na unutrašnje i vanjske destruktivne sile koje prijete stabilnosti.
U nastavku je otvoreno govorio o savezništvu koje se u posljednje vrijeme sve više učvršćuje između Dragana Čovića, lidera HDZ-a BiH, i Milorada Dodika, lidera SNSD-a. Naglasio je da je Čovićeva saradnja s Dodikom ciljana i strateški motivisana, a ne rezultat nekakve ideološke bliskosti. Prema njegovim riječima, Čović koristi Dodika kako bi promovisao i povratio svoju političku agendu, koja se bazira na stvaranju etnički definisane teritorije za Hrvate u BiH.
U toj agendi, dodaje Lagumdžija, jasno se nazire koncept koji se u javnosti često prepoznaje kao:
-
izborna jedinica za Hrvate,
-
uvođenje trećeg entiteta,
-
ili jednostavno – definiranje hrvatske teritorijalne cjeline unutar BiH.
Ova nastojanja, smatra ambasador, nisu ništa drugo do zamaskiran pokušaj razgradnje državnog tkiva, što može imati dugoročne posljedice ukoliko se takva politika ne prepozna i zaustavi na vrijeme.
S druge strane, Lagumdžija ne smatra da Dodikove separatističke ideje imaju stvarnu šansu da se realizuju. Ključna prepreka leži u činjenici da, kako kaže, “ne postoji volja u ljudima da se prati Dodik u njegovoj avanturi.” To znači da ni među građanima entiteta RS, ali ni unutar same međunarodne zajednice, ne postoji podrška za otcjepljenje ili bilo kakvu formalnu secesiju.
Vrlo je zanimljiv i dio u kojem Lagumdžija otkriva Dodikove aktivnosti u inostranstvu. Prema njegovim saznanjima, Dodik se ne bavi pitanjima državnosti i suvereniteta BiH kada lobira u SAD-u. Umjesto toga, angažovao je američke lobiste sa jednim ciljem – da mu se skinu sankcije koje su mu uvedene od strane Sjedinjenih Američkih Država. Ove sankcije su rezultat njegovih postupaka koji su okarakterisani kao prijetnja po stabilnost i suverenitet BiH. Lagumdžija naglašava: “Od lobista u Americi je tražio da njemu budu skinute sankcije, ne da BiH bude nezavisna država.”
Ovaj navod oslikava Dodika kao političkog lidera koji svoje privatne interese, posebno one vezane za vlastiti međunarodni položaj, stavlja ispred interesa zajednice i države. Umjesto da se bori za jačanje BiH u svijetu, on pokušava izbrisati sopstvene negativne dosjee, pri čemu zanemaruje državne obaveze i interese naroda koji zastupa.
U svjetlu ovih izjava, jasno se nazire nekoliko ključnih poruka koje Lagumdžija pokušava prenijeti javnosti:
-
Bosna i Hercegovina nije beznadežan slučaj, uprkos svim izazovima koje nameću domaći i regionalni akteri.
-
Političke manipulacije, poput savezništva između Čovića i Dodika, predstavljaju ozbiljnu prijetnju državnom suverenitetu.
-
Građani Bosne i Hercegovine nisu spremni slijediti političke avanturiste koji zagovaraju podjele i razgradnju zemlje.
-
Međunarodni pritisak i sankcije imaju efekta, ali se pojedinci pokušavaju izvući iz tih stega lobiranjem za lične interese.
Zaključno, iako je situacija u BiH složena, a ponekad i obeshrabrujuća, iz Lagumdžijinih riječi proizlazi umjereni optimizam. On vjeruje da se zemlja može izvući iz trenutne krize ako domaće snage ostanu odgovorne, a međunarodna zajednica dosljedna. Iznad svega, poruka je jasna – Bosna i Hercegovina ima budućnost, ali će ona zavisiti od toga da li će građani i političke snage odabrati put zajedništva, a ne razdora.
