Dana 18. februara 2025. godine, u dvorani Srpskog privrednog društva Privrednik u Zagrebu održana je tribina pod nazivom “Thompson über alles”, koja je privukla brojne sudionike i izazvala veliku pažnju. Iako je tribina bila osmišljena kao diskusija o nekoliko tema, među kojima su bili Donald Trump i protesti srbijanskih studenata, većina vremena posvećena je Marku Perkoviću Thompsonu i njegovim kontroverznim pjesmama, a najviše pažnje izazvala je izjava Jelene Milić, ambasadorice Srbije u Hrvatskoj.
Tribinu je vodio Saša Kosanović, novinar i politički aktivist iz Srbije, a među gostima su bili Hrvoje Klasić, sveučilišni profesor koji je poznat po lijevim stavovima, dr. Nino Raspudić, saborski zastupnik i desničarski političar, te Zoran Pusić, građanski aktivist s lijevih pozicija. Rasprava je bila oštra, no pravo iznenađenje nastalo je kada je Jelena Milić odlučila istupiti iz publike i iznijeti svoje stavove koji su izazvali velike reakcije među prisutnima.
Milić je, naime, u svom govoru tvrdila da Hrvatska nije svjesna ozbiljnosti svog političkog naslijeđa, navodeći kako su najviši politički lideri Hrvatske proglašeni članovima udruženog zločinačkog pothvata zbog etničkog čišćenja Bošnjaka tijekom Domovinskog rata. Ova izjava izazvala je veliki kaos u dvorani, jer su prisutni odmah počeli reagirati na njene riječi, a rasprava je postala sve oštrija. Milić je također kritizirala politiku Hrvatske prema Srbiji i istaknula kako ne samo Thompsonove pjesme, već i općenito kultura sjećanja u Hrvatskoj, doprinosi negiranju prošlih zločina.
Njene tvrdnje o ratnim zločinima izazvale su žestoke reakcije, a prvi koji je reagirao bio je dr. Hrvoje Klasić, koji je upozorio na negativne aspekte srbijanske stvarnosti i poručio da ustaške ideje ne bi smjele biti simbol hrvatskog patriotizma. Klasić je, s druge strane, naglasio kako bi pjesme Marka Perkovića Thompsona trebale biti razjašnjene od strane samog pjevača i da bi Crkva trebala igrati aktivnu ulogu u tome. Njegove riječi izazvale su još veću napetost među prisutnima, koji su se podijelili u mišljenju o tome kako treba tretirati povijesne događaje i njihove naslijeđene ideje.
Osim toga, tokom verbalnog duela između Raspudića i Klasića, tema se proširila na pitanje nacionalnih podjela, a raspravljalo se i o pitanju hercegovačkih Hrvata i njihove povezanosti s ustaštvom. Raspudić je iznio svoje viđenje povijesti, spominjući kako je veliki broj Hercegovaca prešao na stranu ustaša zbog ekonomskih razloga, dok je Klasić pokušao skrenuti pozornost na pravnu odgovornost i potrebu za zakonskim sankcijama protiv ideologija koje veličaju fašizam.
U međuvremenu, javnost je bila podijeljena u pogledu svih iznesenih stavova, a Jelena Milić je nastavila kritizirati politiku Hrvatske prema Srbiji i način na koji se u zemlji tretira istorijski naslijeđe. Pozivajući se na Haški sud, istakla je kako je Hrvatska odgovorna za brojna kršenja ljudskih prava koja su se dogodila tokom ratnih sukoba na Balkanu.
Većina rasprave bila je usmjerena na između političkih razlika, no mnogi su smatrali da se tijekom ove tribine uglavnom zanemarilo pitanje kultura sjećanja i pomirenja, te kako bi oba naroda trebala priznati svoju prošlost kako bi se izgradila bolja budućnost. Osim toga, bio je prisutan i medijski vakuum u kojem su svi ti događaji prošli nezamijećeno u mainstream medijima, a pitanja ratnih zločina, pomirenja i ideoloških podjela ostala su nepravedno zapostavljena.
Na kraju, rasprava se smirila, ali ostala je ozbiljna podjela među sudionicima. Iako je neki gledaju kao nepravednu kritiku povijesnih događaja, drugi smatraju da je ovo bila nužna diskusija koja je ukazala na važne političke i kulturne razlike. Rasprava o temama poput ratnih zločina, etničkog čišćenja i priznavanja prošlih nepravdi sigurno će se nastaviti u budućnosti, a reakcije na ambasadoricu Milić i njezine izjave ostavit će dugotrajan trag u političkom diskursu obje zemlje.
Zaključno, iako su teme bile izuzetno osjetljive, važno je napomenuti da bi razgovor o prošlim zločinima i pomirenju trebalo biti vođeno u duhu objektivnosti i razumijevanja, bez pokušaja manipulacije ili negiranja stvarnosti.
