Amel Tuka, najbolji bh. atletičar u intervjuu za televiziju Hayat je zaplakao.
Danas je Dan državnosti BiH, a Tuka je povodom jednog od najznačajnijih datuma za Bosnu i Hercegovinu govorio o svojim nastupima pod zastavom BiH.
“Ja živim onako kako sam učen i odgajan, i kako su roditelji na mene prenijeli, da svoju zemlju volim i poštujem na pravi način, da se ophodim prema njoj onako kako treba, da poštujem sve njene zakone i propise. Da čuvam okolinu, njegujem tradiciju i kulturu, sve ono što mi jesmo, i ne trebamo se stiditi onoga šta smo – govori na početku razgovora.
Njegov put nije bio lagan, ali kaže da je bio sladak i lijep.
“Kad srce vodi, tjera, ništa nije teško i druge stvari su nebitne. Živio sam u svom svijetu, imao sam svoj džeparac za školu, kao odlian učenik sam primao stipendiju od Općine Kakanj. Krenuo sam na fakultet, pa sam imao pravo na boračku stipendiju, jer je moj otac duži period čuvao i branio BiH – kazao je.
Kad je krenuo trenirati i pokazao se kao talenat, nakon prve osvojene medalje na Balkanskom prvenstvu za juniore dobio je stipendiju i od ZDK, koji su već dugi niz godina sportistima pružali pomoć.
“Imao sam 150 KM stipendiju mjesečno, ali u tom periodu to mi je bilo tako veliko, jer sam se uvijek trudio da ne tražim puno od roditelja. Vidio sam koliko se oni trude da nam obezbijede sve, da nam naprave krov nad glavom, da imamo svoju kuću, svoj dom. Kroz sve to gledajući, bilo bi mi stid tražiti od oca da mi kupe patike koje su skupe. Dati 150-200 KM i danas je puno, a pogotovo u to vrijeme dok su roditelji bili u izgradnji, kad su morali vraćati i kredit da se sve to poklopi. Možda mi je Bog dao nafaku na drugoj strani kako bi sebi mogao kupiti da ne tražim od roditelja. Zato mi je tih 150 KM bilo stvarno veliko. Sve to što sam dobivao kao pomoć i stipendiju uvijek sam ulagao u sebe. Želio sam sebi kupiti patike, trenerku. Neke stvari nisam mogao ni kupiti nove. Nalazio sam polovne stvari – iskreno govori.
Kaže da nije nikada gubio nadu. Njegovo je bilo da uči, radi, studira, trenira, završi fakultet na vrijeme.
Amelova želja bila je da nikad ne krene stranputicom, i da ga studentski život ne odvede nekim drugim putem, i danas se trudi da tako bude, a posebno mu je bitno da roditelji budu zadovoljni s njim, jer tad zna da je na dobrom putu.
“U razgovoru sa prijateljima, sa ljudima, svi me znaju kao pozitivnog i ljubaznog. Gdje god dođem naučen sam da se nasmijem, pozdravim. Tako trebam raditi i kad dođem svojoj kući, ali sa još većom srećom i draži. Došao sam svojoj kući, porodici, ženi, pa sad i djeci – priča.
Amel Tuka imao je čast da ponosno nosi zastavu Bosne i Hercegovine. To je za njega bilo posebno emotivno. Dok je odgovarao na pitanje voditeljice pustio je i suzu.
“To je ostvarenje tih mojih dječačkih snova. Gledao sam kako sportisti nose zastave i sama pomisao na to za mene je bilo nešto veliko. Teško je pričati o sebi, ali u tom trenutku mi se ostvarilo sve što sam želio, jer sam kao mlad toliko želio držati tu zastavu, gdje to gledaju milioni ljudi širom svijeta. Nositi zastavu svoje zemlje je velika čast i ponos. Svakom sportisti želim da doživi taj osjećaj i da ga nikad ne zaboravi – kaže Amel za Hayat.
