Dvadesetdevetogodišnja Srebrenčanka Amela Hasanović u subotu, 11. jula ukopat će svog oca Hasiba Hasanovića, koji je imao dvadeset pet godina kada je ubijen u genocidu nad Bošnjacima u “zaštićenoj zoni UN-a” Srebrenica.
Amela je imala četiri i po godine kada je ostala bez oca, i do ove godine nije imala nikakve informacije o njegovoj sudbini, a godinama je čeznula da sazna istinu i pronađe posmrtne ostatke.
- Ne sjećam se ničega iz tog perioda, moja sjećanja su zasnovana na pričama moje majke. Jedino što imam sjećanja na oca su naše zajedničke fotografije. Naš rastanak je bio 10. jula kada smo napuštali naše selo Slatinu i uputili se prema Potočarima. Majka mi je opisala taj trenutak i kazala da nas je otac zadnji put zagrlio rekavši njoj da me čuva, uz poruku da ćemo se ponovo sresti na sigurom mjestu – ispričala je Feni Amela Hasanović.
Navodi da je njen otac Hasib krenuo sa svojom braćom i komšijama prema putu “Marša smrti“, dok je ona sa majkom krenula prema Potočarima.
- Mi smo transportovane s kamionima do slobodne teritorije. Nažalost, tijelo mog oca nije kompletno i ne možemo očekivati da bude s obzirom kakvu su smrt imali, ali barem nešto je pronađeno. Mama i ja smo se odlučile za identifikaciju i ukop ove godine – kaže ova Srebreničanka.
Ispričala je kako je bilo preteško odrastati bez oca te da joj je u mnogim momentima nedostajala očeva podrška.
- Svi bitni datumu u mome životu su obilježeni velikim nedostatkom očeve podrške, iako je majka uvijek bila i majka i otac, ali praznina u duši i srcu je uvijek bila prisutna. Kako se bliži 11. juli sve je teže, ali sa druge strane slijedi olakšanje u smislu da sam konačno pronašla duševni mir za kojim sam tragala sve ove godine i nešto što mi je najviše nedostajalo sad je koliko-toliko popunjeno i znam da imam mezar svog oca – kaže Amela Hasanović.
Pored oca, ona je tokom rata izgubila djeda, amidžu i mnogobrojnu rodbinu.
Kako ističe, nikad se ne može i ne smije zaboraviti taj dan i mjesec kad se desio genocid u Srebrenici.
- S vremena na vrijeme posjećujem svoje rodno mjesto, kao i Memorijalni centar u Potočarima. Moju generaciju s ovih područja pozivam da dolaze i obilaze Podrinje da se ne zaboravi i ne ponovi ono što se desilo nama – poručila je Amela, koja živi s majkom u Puračiću, a 2017. godine je završile studije u Tuzli.
hayat.ba
