Priča Amire Patković Rafuna iz Orahovice kod Zenice jedna je od onih isprepletenih emocijama. Njena priča je priča o sestrinskoj ljubavi i hizmetu prema bratu Ćazimu koji je rođen sa Downovim sindromom.
Ponašanje osoba s Downovim sindromom razlikuje se od ponašanja drugih. Međutim, to nikako ne znači da bi smo djecu i osobe s Down sindromom trebali sažalijevati već, naprotiv, od tih razlika možemo učiti. Životne lekcije također možemo dobiti i iz iskustva osoba koje žive s osobama s Down sindromom.
Upravo ovoj lekciji uči nas priča 46-godišnjeg Ćazima Patkovića, koji je od svog rođenja predodređen da bude poseban u odnosu na druge.
O tome kako izgleda ramazan u kući porodice Patković, kako ga Ćazim doživljava, za portal Hanuma.ba govorila je njegova sestra Amira Patković Rafuna.
Amira Patković Rafuna rođena je u Orahovici kod Zenice, u tradicionalnoj vjerskoj porodici i kako na početku razgovora kaže, na tim temeljima gradi cijeli svoj život. Udata je za imama džamije Blatuša, hafiza Sulejmana Rafunu, sa kojim ima dvoje djece.
Amirina majka preselila je prije 15 godina, od tada do danas, ona vodi brigu o svom bratu Ćazimu koji je rođen sa Downovim sindromom.
Na samom početku razgovora, Amiru su pitali šta njoj predstavlja mjesec Ramazan.
Ramazan je zaista poseban mjesec koji od djetinjstva nasljeđujem od svoje majke i babe, rahmet im duši, i nastojim da prenesem svojoj djeci, što sam hvala Allahu uspjela da i oni u svojim domovima dočekuju mubarek ramazan.
Briga o bratu, svekru i svekrvi…
Životno iskušenje Amiru je ojačalo, te ona na hizmet svome bratu gleda sa jednom privilegijom od dragog Allaha. Kaže nam kako u svom domu osim bratu, ima čast hizmetiti svekrvi (77) i svekru (84) koji zbog starosti nisu u mogućnosti sami brinuti o sebi.
Ne mogu baš ispuniti sve ramazanske obaveze pa im mi pružamo s zadovoljstvom sve što im je potrebno – kaže Amira.
Briga o bratu Ćazimu, majčina oporuka
Ćazimje rođen 10. decembar 1977. godine. Po rođenju mu je dijagnostikovan down sindrom. Roditelji Amire i Ćazima, babo Meho i majka Remzija preselili su prije 25, odnosno 15 godina.
Njihova majka prije svoje smrti ostavila je vasijjet, odnosno oporuku da se o Ćazimu pobrine.
Ja sam ozbiljno shvatila majčinu brigu i obećala da dok sam żiva svome bratu ću biti na hizmetu. I tako je bilo. Na dan dženaze povela sam ga iz kuće za ruku u svoj dom i evo punih petnaest godina. Nijednog trenutka nisam imala dilemu. To je dar od Allaha i ja sam potpuno s tim zadovoljna. Ljubav između mene i brata je zaista nešto što me ispunjava – govori Amira.
Ćazimovi namazi i post
Pitali su Amiru kako Ćazim doživljava i mjesec posta, ramazan.
Ćazim je rastao u porodici kojoj su vjerske obaveze bile na prvom mjestu, iako rođen sa smetnjama, on je duboko usvojio te vrijednosti. Od majke je naučio, jer oca nije dobro zampatio, abdest na česmi i slušanje ezana, što on svakodnevno čini i nas sve opominje da je vrijeme namaza.”
Ćazim nije u mogućnosti ići samostalno u džamiju, međutim, Amira govori da namaze obavlja u svojoj sobi što ga posebno čini sretnim.
Ponekad klanja više, a ponekad samo jedan rekat. Ako je neko pored njega, onda klanja cijeli namaz posmatrajući osobu do sebe. Što se tiče posta, on to radi na svoj način, što bi se kod nas reklo, posti s našivanjem, jer odbija hranu, ali ponekad popije vode. Kada dođe vrijeme iftaru, obraduje se i to se na njemu može vidjeti“.
Amira govori I kako je upravo emanet preuzet od majke pred dragim Allahom nešto što je stalno napominje na brigu o njemu.
Svjesna sam da valja pred dragog Allaha doći, a ljubav prema bratu mi je podsticaj da u tome uživam i sve s radošću s njim dijelim.”
Na kraju razgovora Amira ističe da su osobe s down sindromom ustvari posebne osobe, koje ni po dobroti ne možete porediti sa drugim osobama, piše Hanuma.ba.
