U posljednjem tekstu, Andrej Nikolaidis iznosi svoje stavove o trenutnoj političkoj situaciji u Balkanu, analizirajući najnovije poteze ključnih političkih lidera, poput Aleksandra Vučića, Milorada Dodika i Andrije Mandića, te njihovih pokušaja konsolidacije moći kroz zajednički projekt poznat kao srpski svet. Prema njegovom mišljenju, stvari ne idu kako su planirali, a posljedice njihovih političkih odluka postaju sve ozbiljnije.
Nikolaidis smatra da Vučić i Dodik ne uspijevaju ostvariti ambicije za konsolidaciju srpskog sveta i da se suočavaju s ozbiljnim političkim problemima. Kako navodi, Vučić se nalazi u političkoj klackalici, gdje je teško predvidjeti hoće li uspjeti zadržati vlast, no već sada je jasno da nije više onaj moćni lider koji je bio prije. Njegova pozicija je oslabila do te mjere da više nije pouzdan saveznik za Trumpovu administraciju, što znači da se njegova politička karijera bliži kraju, bez obzira na to hoće li ostati na vlasti ili ne.
Sličan zaključak odnosi se i na Milorada Dodika, čiji je politički put također neizvjestan. Nikolaidis smatra da je Dodik već prešao nepovratnu granicu i da će svaki njegov daljnji boravak na vlasti biti samo odlaganje neizbježnog kraja. Za njega je jasno da Dodik više ne može ostvariti secesiju Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine bez ozbiljnih posljedica, a u političkom smislu, svi njegovi potezi izgledaju kao pokušaji održavanja moći dok ne pronađe sigurno utočište u Beogradu, Budimpešti ili Moskvi.
Međutim, unatoč njihovim slabostima, Vučić, Dodik i Mandić i dalje imaju značajnu destruktivnu moć, koja može ozbiljno ugroziti stabilnost regije. Nikolaidis naglašava da su masovni protesti u Srbiji, iako na neki način podsjećaju na prošlost, zapravo reakcija srpskog društva na vladavinu autoritarnog režima. Ovi protesti, koji se protive autoritarnom vođstvu Vučića, nemaju međunarodnu podršku, ali su snažna evolutivna odbrambena reakcija društva. Oni predstavljaju borbu za liberalno-demokratsku državu, u kojoj bi postojala jasna podjela vlasti i vladavina prava.
Nikolaidis dalje analizira situaciju u Bosni i Hercegovini, gdje je politička nestabilnost prisutna zbog Dodikovih pokušaja da secesijom Republike Srpske napravi korak prema odvajanju od BiH. Dodik je, prema njegovom mišljenju, žurio s tim procesom, procjenjujući da je trenutak povoljan za takve poteze zbog promjena u geopolitičkoj situaciji i pada podrške tradicionalnih saveznika. Međutim, napravio je ozbiljan strateški propust – Trumpova administracija je osudila Dodikove akcije, podržavajući suverenitet i cjelovitost Bosne i Hercegovine, što je Dodika stavilo u vrlo nepovoljan položaj.
Pokušaji Vučića i Dodika da otvore krizu u Bosni i Hercegovini smatraju se prijetnjom za stabilnost Balkana, jer bi njihova želja za političkom dominacijom mogla lako eskalirati u neregulirane sukobe. Iako i oni sami vide kontrolirane sukobe kao način da zadrže vlast i legitimitet, Nikolaidis upozorava da takvi sukobi lako mogu prerasti u nekontrolisane i brzo se proširiti na šire područje.
U kontekstu Crne Gore, Nikolaidis naglašava opasnost od Andrije Mandića i njegovih političkih stavova, koji se protive integraciji Crne Gore u Europsku uniju. Mandić, prema njegovom mišljenju, vodi politiku koja ide na štetu EU integracija Crne Gore, jer podržava srpski svet i bori se protiv suvereniteta Crne Gore. Nikolaidis predviđa da, ako Crna Gora zaista uđe u EU 2028. godine, Mandić i njegovi saveznici bit će najveći prekidni faktori ovom procesu.
U zaključku, Nikolaidis izražava duboku zabrinutost zbog trenutnih političkih ambicija lidera poput Vučića, Dodika i Mandića. Iako njihova moć slabi, njihovi destruktivni potezi i dalje mogu ozbiljno ugroziti mir i stabilnost u cijeloj regiji. Balkanske političke prilike, čini se, ostaju neizvjesne, a svaki novi pokušaj manipulacije i geopolitičkih ambicija može dovesti do nepoželjnog i opasnog razvoja događaja, ukoliko međunarodna zajednica ne reagira na vrijeme.
Iako situacija u Balkanu i dalje izgleda politički nestabilna, jasno je da su Vučić, Dodik i Mandić suočeni s ozbiljnim izazovima koji se ne mogu ignorirati. Njihovi pokušaji konsolidacije moći i ostvarivanja političkih ciljeva kroz srpski svet suočavaju se s unutarregijskim protivljenjem i sve većim međunarodnim pritiscima. U tom kontekstu, pitanje koje se postavlja je koliko dugo će oni uspjeti održati ovu destruktivnu politiku koja ne vodi ka stabilnosti, već produbljuje podjele i ugrožava regionalnu sigurnost. Iako su njihovi dani na vlasti možda brojani, opasnosti koje proizlaze iz njihovih političkih odluka i dalje prijete cijeloj regiji. Ukoliko se nastavi ovaj obstruktivni kurs, Bosna i Hercegovina, ali i druge zemlje Balkana, mogu se suočiti s novim izazovima koji mogu ponovo vratiti regiju u nesigurnost i neizvjesnost, što bi imalo dugoročne negativne posljedice ne samo za njihovu unutrašnju politiku, već i za geopolitičku stabilnost Europe u cjelini.
