Dejtonski mirovni sporazum svoj je cilj ispunio, rekao je on
Stjepan Mesic, bivši hrvatski predsjednik, uputio je javnosti apel za spas Bosne i Hercegovine, piše Dnevnik.hr.
Njegov apel prenosimo u cijelosti.
– Ovaj apel za spas Bosne i Hercegovine upucujem, kao što sam ga i naslovio, svima kojih se tice, misleci pri tome prije svega na relevantne cimbenike politickog života u BiH, u zemljama regije i u državama clanicama Evropske unije, ali i one u Sjedinjenim Državama, Rusiji i Kini. Upucujem ga i celnicima zemalja Pokreta nesvrstanih, imajuci u vidu da je Bosna i Hercegovina jedna od zemalja-sljednica Jugoslavije koja je u tome pokretu igrala znacajnu ulogu – kazao je Mesic.
Najširoj javnosti
Apel upucujem i medijima, uz poziv da ne dozvole politickim cimbenicima ma s koje strane, da ih instrumentaliziraju. Upucujem ga napokon i najširoj javnosti, svima onima, ma gdje bili, kojima je stalo do mira, stabilnosti, demokracije, tolerancije i ljudskih prava kao imamentnih prava svakog ljudskog bica, a ne kao oružja u politickim razmiricama.
Apeliram s pozicije nekoga ko se posljednjih trideset godina uporno i dosljedno zauzima za nedodirljivost Bosne i Hercegovine kao jedinstvene, što ne znaci i unitarne, države i bori za jednaka prava svih njezinih gradana, pa slijedom toga i njezinih konstitutivnih naroda.
Inicijalno bilo je zamišljeno da Apel uputim zajedno s dvojicom još živih, demokratski orijentiranih clanova posljednjeg Predsjedništva Jugoslavije, gospodom Bogicem Bogicevicem (BiH) i Vasilom Tupurkovskim (Sjeverna Makedonija). Nažalost, mada podupiru moju inicijativu, obojica zbog zdravstvenih razloga nisu mogli aktivno sudjelovati u završnoj redakciji dokumenta, pa ga zbog toga potpisujem samo ja.
Duboko zabrinut
Duboko sam zabrinut stalnim pogoršavanjem odnosa u Bosni i Hercegovini i svjestan sam cinjenice da bi bilo kakvi unutarnji sukobi u toj državi nužno imali negativne posljedice ne samo za mir i sigurnost na jugoistoku Evrope, nego i na cijelom kontinentu.
Promatrajuci i procjenjujuci dosadašnje ponašanje tzv. medunarodne zajednice, primarno EU, ali i SAD, Rusije i Kine pitam se nije li ono što doživljavamo kao nepoznavanje cinjenica o sadašnjoj krizi, njezinim uzrocima i potencijalnim posljedicama zapravo odraz svjesne politike ciji je krajnji cilj održavanje sadašnjeg, za Bosnu i Hercegovinu neodrživog stanja, a sve to zbog zadovoljavanja interesa koji svakako nisu interesi BiH.
Procjenjujem da vremena za gubljenje više nema. Smatram svojom dužnošcu, ali i dugom prema svima onima koji su mi kroz puno jedno desetljece poklonili povjerenje kao predsjedniku Republike Hrvatske, reci kako se buducnost BiH može osigurati samo i jedino radikalnim promjenama, a ne održavanjem sadašnjeg stanja sa sadašnjim protagonistima koji ne pregovaraju da bi našli rješenje, nego da do njega ne bi došli.
Stanje kojemu svjedocimo, a u kojemu ponašanje RS i njezinog celnika, Milorada Dodika, treba gledati iskljucivo kao upaljac krize, dok su njezini stvarni uzroci daleko dublji i treba ih tražiti i izvan RS, realno nosi u sebi potencijal otvorenih sukoba. Ono ne bi bilo moguce da Dodik ne uživa podršku najvece hrvatske stranke u BiH, Hrvatske demokratske zajednice BiH.
Separatisticke težnje i osporavanje
No, otvoreno separatisticke težnje i osporavanje samoga smisla postojanja Bosne i Hercegovine što je postalo osnovni motiv svih istupanja i djelovanja Milorada Dodika ne bi bili moguci bez aktivne podrške Republike Srbije, kao ni bez podrške što je Republika Hrvatska daje vodstvu HDZ-a BiH. Cemu, kao destabilizirajuce faktore, treba dodati podršku Ruske Federacije Republici Srpskoj i Republici Srbiji, ali i politiku Zapada koji, doduše, izrice sankcije Miloradu Dodiku, ali je potpuno suglasan s Rusijom da se Dejtonski sporazum ne može i ne smije mijenjati.
Zaklinjanje u Dejton nije ništa drugo nego osporavanje unaprijed svakog pokušaja da se promijeni “dejtonski sistem”, sam po sebi nakaradan i u stvarnosti neprovediv (osim što je osigurao prekid otvorenih sukoba). Ni na medunarodnoj politickoj sceni, ni u regiji, ali ni u politickim krugovima BiH (mada u tome nisu svi izjednaceni) nema ni volje, ni sposobnosti, ali ni hrabrosti da se simptomi odvoje od onoga šta ih uzrokuje, drugim rijecima da se jasno kaže šta su uzroci, a što posljedice.
Oni koji – u BiH – imaju, ili su imali i volje, i sposobnosti, i hrabrosti, sustavno su onemoguceni i udaljeni od svake mogucnosti utjecanja na promjenu sadašnjeg neodrživog stanja. Dejtonski mirovni sporazum, ponovit cu još jednom, bio je u trenutku kada je potpisan jedini nacin da se prekine rat u Bosni i Hercegovini.
Ali, on je uspostavio unutarnju podjelu zemlje za koju nema ama baš nikakvog uporišta ni u njezinoj tradiciji, ni u dugoj povijesti, odnosno uspostavio je Bosnu i Hercegovinu zasnovanu na rezultatima rata, što znaci i na ratnim zlocinima, ukljucujuci etnicka cišcenja i genocid.
Protekla su desetljeca pokazala da je tzv. politicka elita u BiH, bez obzira na razlicitost razloga i motiva, u osnovi imala jedan cilj, a to je srozavanje države i društva, ali kriminalno i profitabilno, na današnju razinu.
Instrument ostvarivanja vlastitih interesovanja
Fosilizirani Dejton kojega neki tretiraju kao spomenik svoje politicke umješnosti, a drugi koriste kao instrument ostvarivanja vlastitih interesa, bez stalnog prilagodavanja poslijeratnoj realnosti, nije mogao preživjeti na korist države i društva, nego se nužno pretvorio u instrument zadovoljavanja manipulacije i kriminala.
Dejtonskim sporazumom uspostavljena Bosna i Hercegovina od samoga je pocetka, dakle, bila osudena na neuspjeh, na to da bude nefunkcionalna i da, promovirajuci nacelo ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda zapravo otme osnovna ljudska prava gradanima – pojedincima i uspostavi neravnopravnost medu njima, cak i tako da one koji se ne deklariraju pripadnicima jednoga od triju konstitutivnih naroda liši nekih od njihovih osnovnih prava.
Dejtonski mirovni sporazum svoj je cilj ispunio. Umjesto da se odmah pocelo razmišljati o njegovom nadogradivanju, pa i mijenjanju, pretvorilo ga se u dogmu. Zaklinjanjem u tu dogmu i proglašavanjem neprijateljima svih koji traže novi model za BiH, radi se na poništavanju osnovnog cilja Daytonskog sporazuma, a to je mir. I to treba jasno reci!
Stoga se proglašavanje Dejtona za jedino, trajno i spasonosno rješenje za Bosnu i Hercegovinu, kao i prihvacanje tzv. nacionalnih lidera (što je neustavna kategorija!) kao partnera u pregovorima o promjenama, a zapravo o zadržavanju i sistema i ljudi, svelo na stvaranje uvjeta u kojima je sadašnja kriza bila neizbježna.
U toj krizi koja nije od jucer, ali je sada akutnija nego bilo kada u prošlosti, akteri na unutarnje politickoj sceni BiH pokazali su kako nisu sposobni, a još manje voljni sami naci rješenje, tako da je cesto ponavljana floskula da ce se medunarodna zajednica složiti sa svime o cemu se dogovore kljucni akteri u BiH, tek proziran izgovor za neaktivnost.
Koncept gradanske države
Zato naglašavam, upozoravam i ponavljam: jedino rješenje što otvara vrata buducnosti BiH jest koncept gradanske države. Odgovorno to tvrdim svim nacionalizmima i nacionalnim vodama usprkos, odlucno to porucujem svima koji nadmeno kažu kako je koncept gradanske države za BiH – stvar prošlosti. Ne, taj koncept osigurava buducnost BiH, a oni sa svojim stavovima pripadaju prošlosti!
To konkretno znaci da treba okrenuti leda konceptu ravnopravnosti konstitutivnih naroda i konceptu prema kojemu prava gradana izviru iz njihove pripadnosti odredenom etnicitetu, odnosno narodu. Upravo suprotno: sva prava pojedinca izviru iz cinjenice da je on gradanin Bosne i Hercegovine. Svi su gradani u svim pravima i na cijelome podrucju BiH ravnopravni i jednakopravni.
Kroz to jednakopravni su i narodi kojima pripadaju, ali se ta ravnopravnost ne oduzima onima koji jesu gradani BiH, ali koji nisu ni Bošnjaci, ni Hrvati, ni Srbi. Na gradanskom konceptu zasnovana jedinstvena država BiH treba biti podijeljena na administrativne kantone s višenacionalnim stanovništvom i sa Sarajevom kao glavnim gradom i izdvojenom jedinicom.
Susjedne države, Republika Srbija i Republika Hrvatska moraju se prestati bilo izravno, bilo neizravno miješati u unutarnje stvari BiH. Supotpisi Srbije i Hrvatske na Dejtonskom sporazumu ne daju tim zemljama nikakva posebna prava, ali ih obvezuju da se suzdrže od bilo kakvih pretenzija na dijelove teritorija BiH (u što je, naravno, ukljucena i podrška onima koji bi, izravno ili neizravno, željeli razbiti BiH).
Radikalna promjena
Odmak od Dejtona i utiranje puta radikalnoj promjeni, što znaci i sustava i aktualnih politickih lidera koji svojim djelovanjem taj sustav perpetuiraju, nije zamisliv bez promišljenog, ali i odlucnog, dugorocng angažmana Evropske unije i Ujedinjenih naroda.
To podrazumijeva uspostavljanje privremenog ustroja zemlje, pod medunarodnom kontrolom (ako je potrebno i uz respektabilne mirovne snage s jasnim mandatom) i uz aktivno sudjelovanje medunarodnih cimbenika, izradu novog ustava BiH koji bi izbjegao sve zamke što su se u sadašnjem ustavu pokazale pogubnima, te – nakon prijelaznog roka od pet godina – održavanje i parlamentarnih izbora i izbora za lokalne organe vlasti, kako bi se temeljem rezultata tih izbora uspostavila nova struktura vlasti i sudbina Bosne i Hercegovine napokon predala u ruke onih koji u njoj žive, svih gradana BiH, zakljucio je Mesic.
