U svom najnovijem obraćanju, Avdo Avdić je komentirao nedavne političke izjave Elmedina Konakovića, ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, koji je kritizirao njegov tekst o procesima protiv Milorada Dodika. Avdić je, koristeći svoje karakteristične, oštre izraze, podcrtao značajnu razliku između stvarnih i izmišljenih političkih činjenica. Također je reagirao na Konakovićeve izjave koje su implicirale da bi njegov tekst mogao biti napisan od strane “glupog ili plaćenog čovjeka”, dok je Avdić jasno poručio da nije ni jedno ni drugo. Njegov odgovor bio je izravna kritika Konakovićevog nepoznavanja političkih detalja i spora između njega i Milorada Dodika, pa je stoga Avdić smatrao da se Konaković ni trudio pročitati njegovu kolumnu u kojoj se jasno naglašava da je proces protiv Dodika politčki motiviran.
U svojoj reakciji, Avdić je istaknuo činjenicu da, iako je Konaković nekoliko puta spominjao političku montažu procesa, Avdić u svom tekstu nikada nije koristio taj izraz. Štaviše, autor je pojasnio da se nije radilo o montiranju procesa, već o političkom motiviranju koje je poduprto djelovanjem međunarodnih predstavnika, poput bivšeg američkog ambasadora Michaela Murphyja. Avdić je također potvrdio da bi, da je sve bilo zasnovano na stvarnim, neovisnim pravnim procesima, Milorad Dodik već bio suočen s ozbiljnim krivičnim optužbama, među kojima bi bili napadi na ustavni poredak i financijski kriminal. Međutim, Dodik nije suočen s takvim optužbama, što Avdić tumači kao politički utjecaj na postupke pravosudnih institucija.
Kroz cijeli tekst, Avdić je isticao kako je proces protiv Dodika utemeljen na političkim motivima, a ne na realnim pravnim temeljima. Smatra da je Dodik u ozbiljnim problemima zbog svojih postupaka, ali naglašava da je trenutna pravna akcija protiv njega samo politička igra, koja dolazi od strane međunarodnih aktera koji pokušavaju utjecati na unutrašnju politiku Bosne i Hercegovine. Dodik se, prema Avdiću, nalazi u neugodnoj situaciji, jer su njegov politički utjecaj i način na koji upravlja entitetom RS-u postali prepoznatljivi kao prijetnja za mnoge koji se protive njegovim političkim stavovima.
Avdić također navodi da su mnogi političari u BiH, uključujući Elmedina Konakovića, u prošlosti radili s različitim međunarodnim čimbenicima, pa stoga smatra da se ne smiju ponašati kao “dobri dečki” u trenutnim političkim debatama. On jasno tvrdi da Konaković, koji sada pokušava pozivati na pravednost i političku korektnost, nije bio politički uzor u prošlim godinama, kada je bio u bliskim vezama s SDA i njihovim ključnim ljudima, poput Amira Zukića. Avdić u tom kontekstu spominje kako su se politički koraci Konakovića u prošlosti odnosili na ispitivanja i različite političke igre s visokim stranačkim dužnosnicima, dok je on, za razliku od njega, bio fokusiran na otkrivanje ratnih zločinaca i progon kriminalaca.
Na kraju, Avdić završava tekst s teškom optužbom prema Elmedinu Konakoviću i drugim političarima koji su se priklonili međunarodnim faktorima. Smatra da su oni ti koji su zapravo podržali vlast koju su nametnuli strani predstavnici, pa stoga nisu u poziciji da govore o izdaji ili pobjedi Bosne i Hercegovine. U njegovoj perspektivi, pravi izdajnik je onaj koji je pristao na manipulacije i političke igre stranaca, čime se zapravo dovodi u pitanje autentičnost bosanske suverenosti i neovisnosti.
Avdić, u svojoj oštroj kritici, ne preza od korištenja kontrastnih prikaza prošlih i sadašnjih političkih postupaka Konakovića. On naglašava da je Konaković, kao bivši član SDA, bio duboko ukorijenjen u političku strukturu koju sada otvoreno kritizira. Avdić ističe kako je Konaković u prošlim godinama bio u vezi s osobama koje su bile ključni akteri u političkim manipulacijama na višim nivoima vlasti, što uključuje Amira Zukića, nekadašnjeg visokog dužnosnika SDA. Prema Avdiću, Konaković se sada pokušava prikazati kao lider progresivnih snaga, ali njegovo političko naslijeđe, koje uključuje bliske kontakte s ljudima koji su godinama kontrolirali političku dinamiku u zemlji, ne može se tako lako zanemariti. On naglašava da je Konaković bio “tragač” za vlastitim osobnim interesima, u nekim trenucima samaritanski usmjeren na vlastiti napredak, dok je sada postao glasnik promjena.
Za Avdića, ovaj preobražaj nije iskren, već politički izračunat. On smatra da su Konakovićevi trenuci iz prošlosti, uključujući ulogu koju je imao u SDA, postali samo podloga za političke igre koje danas vodi. Avdić koristi ovaj kontrast kako bi naglasio koliko su lični interesi i političke ambicije snažno oblikovali političku scenu BiH. On podcrtava da se pravi političari ne mijenjaju samo kad je to korisno za njih, nego da ostaju dosljedni svojim uvjerenjima i ideologijama, bez obzira na to što im to može donijeti. Na taj način, Avdić zaključuje da Konaković, premda se sada pozicionira kao osoba koja želi reformirati politički sistem, zapravo samo pokušava isprati svoju prošlost i stvoriti imidž koji je u suprotnosti s njegovim prijašnjim političkim koracima. U tom kontekstu, njegov pokušaj da stvori sliku borca za pravo i pravdu u BiH često dolazi u sukob s njegovim prošlim političkim angažmanima, koji su podložni ozbiljnom preispitivanju.
