“Bilo mi je žao mene jer nisam imao cipele, dok nisam vidio čovjeka koji nema noge.” – židovska izreka
Misao koja kola, kao šejtan, ne samo mozgom, nego cijelim tijelom, uvuče se u svaku ćeliju, i koliko god se insan opirao, ona nadjača. Gdje god da glavu okreneš, a ona, kao u inat, postaje jasnija, britkija, nabijena tupim, bespomoćnim osjećajem krivnje, grižnjom savjesti, dubokim beznađem. Želiš da izbjegneš pa oboriš pogled, pa gledajući ispred sebe ugledaš bose, žuljevite i izmorene životom noge i stopala… Zaboli te, pomisliš “kakvim li je trnovitim stazama koračala ova stara, naborana noga?”
I dalje oborenog pogleda, jer uspravne glave ne možeš podnijeti tuđi teret dunjaluka, ( a kako li ga podnose sami nosioci), ugledaš cipelu, papuču koja više otkriva nego što pokriva…fali đon, prednji ili zadnji dio, izblijedjele, izmučene životnim koracima, vidiš svjedoke mukotrpnog preživljavanja. Pogledaš u svoje, i da imaš 2 para “čitavih”, dovoljno je da se od stida spustiš do zemlje, a kamoli što ih imaš bar 5 ili više.
Imaš automobil, da ti je motor sad, za ljetnih dana, da ti bude ugodnije tokom vožnje, a i da si obezbijediš adrenalin, jer ti je monotono u životu, nikakvih uzbuđenja. I onda vidiš njeg. Njegove oči su se srodile sa sivilom života. Sve teškoće su se, kao kroz oluk slile u tužne očne duplje, protičući i napajajući svaku poru. A, ipak, zna on i viđa mnogo teže sudbine. Ta, koliko je njih koji nemaju ni ovaj bicikl, sanjaju o njemu. A gdje su oni koji su osuđeni na pruženu ruku i pognutu glavu, a on bar ima mršave, umorne ali zdrave noge, koje okreću pedale i sretne su kad mu kočija ne bude prazna, pa taman i bilo teško pedalati, a teško je…jest.
Sretnici su oni koji mogu prići i priušiti voće, ovaj hljeb…a mnogi se najedu samo gledajući u prolazu, gutaju zalogaje kao da su veliki komad stavili u usta, pa nikako da prođe. Da je vode da se zalije… ostao je u grlu, treba dobro ižvakati, a ne halapljivo otkidati.
Može li se očima najesti, a da insan bude sit? Može li se udaviti, zagrcnuti ako komadinu strpa očima? Ako može, čvrsto tvrdim da su najsitiji narod na svijetu.
Ne smiju se… mislila sam radi gorčine života, a ne radi tog što smijeh smatraju znakom nezrelosti. A opet…zar i nije nezrelo smijati se dok sve oko tebe plače? Zar je zreo onaj koji se smije a čeljad očekuje današnju opskrbu, komad hljeba? I zna on da će Allah dati, nije ovaj trag od sedžde na čelu bez ubjeđenja, ali valja svaki dan hodati, kružiti dok je ne nađe. Da mu je bar znat gdje je Allah odredio, pa da pravo tamo ode, bez danonoćnog lutanja.
A sretni li su oni koji imaju vješte ruke, pa noću što privrede, danju izlože. Imaju u šta uprijeti prstom i nadati se nadoknadi. Blago onima koji se strpe. Zavidim im na onome što im je Gospodar pripremio, i na počastima i gostoprimstvu koje će njima biti ukazano.
A ti, baš ti, koji se budiš u toploj postelji… Ti, koji biraš šta ćeš za doručak, pa ti se ne jede ono isto što si jučer za doručak jeo,
Ti, koji i ne razmišljaš o blagodati odjeće, nego ti je zahmet izabrat u mnoštvu stvari u ormaru, tegobu ti stvara,
Ti, koji ćeš na posao, u školu bezbrižno otići, ne moraš da okrećeš pedale,osim iz vlastitog zadovoljstva,
Ti, kojem je dosadio isti kafić, restoran, pa bi da promijeniš, otišao bi u drugi grad da nezahvalnu dušu osvježiš,otišao bi u drugu zemlju zato što si letargičan… Ti, kojem je vlastita zemlja omrzla, o ti , koji si vazda nezadovoljan. Okreni se oko sebe, zavoli sunce koje te grije, pogledaj u baštu, pogledaj u plodove za kojima drugi čeznu a tebi, eto, na dohvat ruke. Poslušaj žubor potoka, rijeke, i poj ptica koje ih okružuju. Pogledaj raskošne krošnje stabala, udahni miris pokošene trave, mokre zemlje i čuj zov zrikavca, pčele. Trči zelenim prostranstvima, kupaj se u bistrim vodama, pruži ruku prema voćki. Sagni se, uberi jagodu, tumaraj šumama i vrati se sa punim sepetom gljiva. Uberi raznobojni buket poljskog cvijeća, neka ti zamiriše tu nezadovoljnu, i nezahvalnu dušu, neka ti izbistri pogled ne bi li ti slijepo srce u grudima progledalo i reklo Ya Rabbi lekel hamd! I ustraj na tome…
senzor.ba
