Da li možemo reći prodicama da još ima nade da će se pronaći kosti njihovih najmilijih?
- 20. put zaredom ispraćamo posmrtne ostatke, žrtava ubijenih u ljeto 1992 godine na području općine Prijedor. 20. put spuštaju kosti svojih najmilijih na vječni smiraj. 20. put porodice ponovo proživljavaju agoniju, tugu. 20. put mi se nalazimo na mjestu gdje ukopavamo kosti najmilijih. Ono što smo planirali da ukopamo 30 žrtava. Nažalost, zbog pandemije mi smo ukopali samo šest žrtava. Nastavljamo dalje potragu za posmrtnim ostacima ubijenih Prijedorčana. Mi smo i ovih dana u potrazi na jednoj lokaciji gdje pretražujemo širi lokalitet Tomašice gdje postoji mogućnost da pronađemo posmrtne ostatke ubijenih Prijedorčana.
- Ono što sigurno jeste da mi koji se bavimo traženjem nestalih osoba nećemo odustati na tom putu. Neće nas ništa obeshrabriti. Mi ćemo nastojati da donesemo malo mira u porodice, u srca žrtava genocida u Prijedoru i čitavoj BiH. Prijedor je specifičnost BiH, mnogi kažu da je Prijedor Srebrenica na početku rata. Ta sintagma ima svoje uporište. Ona ima svoju naučnu valorizaciju upravo zbog razloga što se može sa sigurnošću moe govoriti o dešavanjima u Prijedoru da je to bio genocid koji je počinjen nad Bošnjacima.
Šta vam 28. godina poslije stvara prilikom pronalaska novih grobnica? Koliko se susrećete sa ljudima koji bi vam to kazali ali ne mogu zbog straha?
- Ništa se nije promjenilo u glavama ljudi koji su neposredni izvršioci zločina ili koji bi bili svjedoci zločina ni 28 godina poslije. Rijetki su oni koji su spremni podijeliti san ama informacije. Međutim, većina šuti iz nekih nepoznatih razloga. Uprkos apelima porodica, apelima institucija da podijele s nama informacije da nam pomognu, pomognu žrtvama, da skinu sa sebe teret oni nisu spremni na takav čin. Ono što je možda najveća frustracija u procesu traženja nestalih što čovjek u pojedinim trenutcima osjeća nemoć, da postoje ljudi koji bi nam pomogli šute, da nema institucionalnog kapaciteta koji bi ih natjerao da kažu gdje su posmrtni ostaci ubijenih.
- U tom smislu je najveća frustracija. Postavljam sebi pitanje: Da li je u redu da tražimo samo kosti ubijenih a ne ko su ubice? Istraživajući posebno zločine u Prijedoru često sam u prilici doći do frapantnih podataka ko su ubijali Prijedorčane. To je frapantno da su Prijedorčane ubijali njihove komšije, školski drugovi, učitelji, kumovi. Prijedor je specifičnost, paradigma genocida u BiH na početku rata.
(Faruk Durmišević) hayat.ba
