Kada sam tek počeo klanjati i dolaziti u džamiju, jedan drug iz škole mi kaže: “Bil’ ti volio da naučiš čitati arapsko pismo da možeš čitati Kur’an na arapskom?”
Mene obuzme ogromno ushićenje iako ga nisam pokazao. Bar tako mislim.
Čuj bil’ volio? – rekao sam, – naravno da bih. Samo to je teško.
Mah, nije. Samo ako hoćeš. Ja ću ti pokazati.
I svaki dan bismo iza akšama sjedili u džamiji, a on bi mi pokazivao harfove. Jedan po jedan. Po petnaestak minuta. Sa svakim novim harfom kao da sam otkrivao neku novu ljepotu. Te susrete sam doživljavao kao druženje ne shvatajući da je moj drug sada moj učitelj. To nisam tako ni doživljavao, a eto on je to bio.
Brzo je to prošlo, a on mi otvori Kur’an da čitam.
Ne znam da opišem osjećaj čovjeka koji vjeruje da je Kur’an Allahov govor, objavljen na arapskom jeziku, kada on prvi put sastavlja harfove koje je učio iz sufare i počinje izgovarati kur’anske ajete. Za mene je to nešto što je u potpunosti promijenilo moj život. Novih dvadeset i nešto harfova koje prepoznajem dok gledam u mushaf. I ja ih razaznajem!
Onda smo se družili u džamiji i zajedno smo čitali Kur’an. Gotovo svakodnevno. I on, iako je bio moj drug, postade i moj učitelj Kur’ana. A ja sam mu se sve više divio koliko on dobro poznaje Kur’an.
Završili smo srednju školu i ispred nas su se uplele obaveze koje nam nisu davale da se često družimo. Naša najčvšća veza sa znanjem bila je halka znanja kod našeg efendije.
Odavno se nismo čuli i vidjeli. Ali svaki dan svaki harf koji proučim, svaki namaz koji klanjam, svaka dova koji sam naučio i s kojom Allaha molim, svjedok je ploda jedne njegovo lijepe riječi:
“Bil’ ti volio da naučiš arapsko pismo da možeš čitati Kur’an?”
“Za svaki harf ima deset nagrada”, a koliko nagrada će njemu pripasti? Svaki koji pripadne i onome kojeg je on podučio i koje bude učio dok je živ. Za kabul molimo samo Allaha.
haberhana
