Bilo je to prije 15 godina. Pozvali su nas iz hitne službe da intervenišemo jer je se dječak onesvijestio

Bilo je to prije 15 godina. Pozvali su nas iz hitne službe da intervenišemo jer je se dječak onesvijestio na školskom sportskom poligonu.
Kada smo stigli, utvrdili smo da se radi o kolapsu,te smo dječaka prebacili u hitnu. Mali je brzo došao svijesti, uradili smo potrebne biohemijske nalaze,te smo utvrdili da je anemičan i izrazito dehidriran. Na sebi je imao jeans iznosane hlače sa tregerima i patike 2 ili 3 broja veće. Uključili smo mu potrebnu infuziju da ga rehidriramo, oporavimo. Rumenilo je lagano počelo da se vraća na njegovo blijedo lice. Rekao nam je da je došao u prvu smjenu, jer se spremao za takmičenje iz matematike, hemije a bio je i u školskom fudbalskom timu. Onesvijestio se kada su se pripremali za sutrašnju fudbalsku utakmicu. Rekao mi je da nekoliko dana nije ništa pojeo “na kašiku” i da nije jeo od juče. Njegova nana koja se brinula za njega (majka ga ostavila, otac poginuo u ratu) je u bolnici i jeo je danima samo suh hljeb. Pocrvenio je. Bilo ga je stid. Ipak je bio 8 razred. Najviše me je kaže, bilo stid nepopeglane odjeće. Ovo nikom nisam rekao. Ni razrednici. Ni amidži. Neka to ostane među nama. Mi smo se u službi organizovali, kupili mu odjeću, sabrali nešto novca a ja sam mu kupio novi ruksak. Ubrzo mu je i nana došla uz bolnice. Poslije sam ga viđao,uvijek bi me učtivo pozdravio. Neki dan ga sretoh,nakon dugog vremena. Danas je menadžer u jednoj poznatoj firmi. Kaže mi: “nikada ti nisam zaboravio ono što si uradio za mene. Tvoj ruksak sam nosio i u srednjoj i na fakultetu i danas nosim, kada imam važne poslovne sastanke. Jer, donosi mi sreću.” Vodimo računa o svom okruženju, razgovarajmo, družimo se. Ne dopustimo da pored nas, neprimjetno, ljudi u stanju potrebe za pomoći,prođu neprimijećeni i da pate pored nas živih.
ELVIR PEŠTALIĆ