Danas sam dobio poruku koja me je ostavila bez teksta. Javio mi se jedan čovjek, koji je slijep zadnjih 17 godina, a od rođenja je imao probleme sa vidom. Kaže da se nije mogao pomiriti sa tim da živi u mraku, i da mimo toga ima i dodatna iskušenja. Bio sam ljut na Allaha, ljut što baš ja moram toliko da se patim, i ni na kraj pameti mi nije bila vjera, veli tako. I onda prije četiri godine dobio je želju da posti ramazan. Ni sam ne zna objasniti otkud mu ta želja. I ispostio je pola ramazana, pa zbog bolesti nije mogao pola. Ali kaže, odlučio sam tada da ću svaki ramazan postiti.
Idući ramazan je ispostio bez problema, a treće godine je pored posta odlučio i da počne klanjati. Sve je naučio preko računara i govornog softvera. Od tada klanja svaki vakat namaza. Ovo je četvrta godina od njegovog povratka vjeri i počeo je ići na džume, što ga čini jako sretnim. Jedan prijatelj ga vodi sa sobom u džamiju.
Ali onaj momenat koji je mene potresao jesu riječi ovog čovjeka, kad bi imao izbor da progleda i ima sve na dunjaluku, a da izgubi vjeru, ili da ima vjeru i namaz i post, ali da živi u mraku i nema vid, on kaže da bi izabrao to da bude slijep, ali da ima vjeru. Kaže, živim u mraku, ali sa Allahom dragim u srcu. Ovo je primjer kako vjera pomaže čovjeku da preživi najteža iskušenja i ostane jak i živi lijepo.
Molim dragog Allaha da čuva ovog insana koji svakom od nas može biti primjer, i da mu podari svako dobro na oba svijeta. Amin.
Hfz. Nedim Botić
n-um
