Bosna i Hercegovina se decenijama suočava s kompleksnim političkim odnosima, a izjave bivšeg visokog predstavnika Wolfganga Petritscha dodatno su otvorile raspravu o stvarnim prioritetima njenih lidera. Njegova najnovija analiza ukazuje na duboko ukorijenjene probleme u pristupu pojedinih političkih figura koji, umjesto da se bave razvojnim i društvenim pitanjima, i dalje gaje ambicije o podjelama i dominaciji u malim, izolovanim entitetima.
Dragan Čović, lider HDZ-a BiH, prema Petritschu i dalje njeguje ideju o tzv. Herceg-Bosni, političkom entitetu koji bi imao ekskluzivnu hrvatsku upravu, dok Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, sve više pokazuje autokratske sklonosti, vodeći entitet koji se rapidno prazni od stanovništva. U tom kontekstu, bivši visoki predstavnik izražava zabrinutost da će Dodik uskoro biti vladar bez naroda, jer mladi i radno sposobni građani masovno napuštaju zemlju u potrazi za boljim životom.
Postavlja se pitanje: šta uopće povezuje Čovića i Dodika? Prema Petritschu, riječ je o sličnosti u političkom razmišljanju, koje podrazumijeva da je bolje vladati malim dijelom teritorije autokratski nego učestvovati u demokratskom upravljanju cijelom državom. Ova strategija, iako trenutno koristi njima lično, dugoročno šteti Bosni i Hercegovini.
Petritsch ističe nekoliko ključnih problema:
-
Masovni odlazak stanovništva, posebno mladih ljudi, što je naročito izraženo u Republici Srpskoj.
-
Ekstremna koncentracija starije populacije, što se vidi kroz svakodnevne prizore praznih ulica i pijaca, na kojima su uglavnom stariji ljudi.
-
Fantomsku ugroženost koju lideri koriste kao alat za održavanje vlasti, iako realna prijetnja ne postoji.
-
Odsustvo fokusiranja na ekonomske i društvene prioritete, uključujući obrazovanje, zapošljavanje i integraciju mladih.
Prema njegovim riječima, gradovi poput Trebinja sve više liče na napuštena mjesta, bez mladih i budućnosti. Iako se u dijaspori, naprimjer u Beču, nalazi preko 300.000 Srba, većina njih izražava žaljenje što su morali otići, navodeći nedostatak prilika i perspektive u domovini kao glavni razlog.
Petritsch podsjeća da je još od ranih 2000-ih, kada je započet proces oporavka i pomirenja u BiH, cilj bio izgraditi funkcionalnu, multietničku državu u kojoj ljudi slobodno prelaze iz jednog entiteta u drugi, bez osjećaja straha i nesigurnosti. Međutim, sadašnje rukovodstvo, kako kaže, od tog cilja se značajno udaljilo.
Jedna od ključnih tvrdnji koju iznosi jeste da su političke elite u BiH zarobljene u prošlosti. Umjesto da se fokusiraju na poboljšanje uslova života, oni i dalje grade retoriku zasnovanu na etničkoj isključivosti i neprijateljstvu prema “drugima”. Petritsch to vidi kao izuzetno štetno, jer stvara lažnu sliku ugroženosti koja tjera ljude iz zemlje.
Takođe, on kritikuje pristup lidera bosanskih Hrvata, koji uporno insistiraju na vlastitom entitetu, iako, kao konstitutivni narod, već uživaju visoku zastupljenost u državnim institucijama. Smatra da bi bilo mnogo korisnije kada bi se njihova energija usmjerila na:
-
Ekonomski razvoj
-
Rješavanje demografskih izazova
-
Otvaranje radnih mjesta
-
Unapređenje obrazovanja
On posebno naglašava istorijsku nepravdu prema bosanskim Hrvatima tokom Daytonskih pregovora, gdje je Franjo Tuđman bio više zainteresovan da vrati Istočnu Slavoniju Hrvatskoj, nego da osigura veća prava Hrvatima u BiH. Upravo zato, smatra da današnji lideri ne bi trebalo da grade politiku na toj frustraciji, već da traže rješenja unutar postojećeg sistema.
Upozorava i na opasnost stalnog ponavljanja narativa o ugroženosti. Ako lideri neprestano govore građanima da su u opasnosti, logična reakcija tih građana je – napuštanje zemlje. I to se, prema njemu, upravo i dešava.
Na kraju, Wolfgang Petritsch ostavlja jasan apel: vrijeme je da se napusti politika zasnovana na podjelama, strahu i izolaciji. Političari moraju prestati da pričaju o imaginarnim prijetnjama i umjesto toga se okrenu konkretnim problemima običnih ljudi. Ako se to ne desi, BiH će i dalje ostati zemlja koja stari, prazni se i čija budućnost izmiče.
Dodatno, istakao je da je realni patriotizam danas ulaganje u obrazovanje, podrška mladima, otvaranje radnih mjesta i gradnja društva jednakih šansi – ne borba za entitete i granice.
