Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, ponovo je izazvao burne reakcije javnosti svojim oštrim komentarima upućenim opozicionim strankama iz tog entiteta. Povod za njegove izjave bio je sastanak predstavnika opozicionih stranaka PDP i SDS sa liderima HDZ-a, nakon čega je Dodik otvoreno optužio opoziciju za, kako je naveo, “demonstraciju ogromnog izdajničkog kapaciteta”.
Prema njegovim riječima, građani Republike Srpske nisu PDP-u i SDS-u dali povjerenje da predstavljaju entitet, ali su, kako on tvrdi, oni to povjerenje pokušali da nadomjeste političkim približavanjem Sarajevu. Dodik je istakao da su umjesto interesa Republike Srpske, predstavnici ovih stranaka odlučili podržavati interese Bosne i Hercegovine na državnom nivou, što on smatra izdajom naroda koji živi u ovom entitetu.
Posebno je naglasio da su, kroz svoje političke poteze, predstavnici PDP-a i SDS-a spremni na sve kako bi ostvarili lične i stranačke ciljeve, ne birajući sredstva. Po njegovom mišljenju, njihova nedavna saradnja s HDZ-om jasno pokazuje spremnost da se odmaknu od političkih stavova Republike Srpske, te ih je optužio da žele “biti vinuti” od strane Sarajeva po cijenu interesa entiteta.
Dodikova poruka može se sažeti u nekoliko ključnih stavki:
-
Optužbe PDP-a i SDS-a za izdaju interesa Republike Srpske
-
Kritika njihove saradnje s političkim akterima iz Sarajeva
-
Naglašavanje da im narod nije dao mandat za zastupanje RS
-
Upozorenje da pokušavaju doći do političkog uspjeha mimo volje naroda
U svojoj objavi na platformi X (bivši Twitter), Dodik je dodatno podcrtao stav da, budući da ih narod ne bira da predstavljaju RS, oni sada pokušavaju da “izaberu BiH umjesto RS”, te da će njihovo ponašanje imati dugoročne posljedice po stabilnost i jedinstvo unutar entiteta.
Ono što je posebno zanimljivo jeste Dodikovo konstantno insistiranje na narativu o zaštiti Republike Srpske od, kako on to vidi, pokušaja urušavanja njene autonomije od strane “sarajevskog političkog kruga”, uz podršku domaćih opozicionih stranaka. Prema njegovim tvrdnjama, PDP i SDS ne zastupaju volju naroda već lične interese, te su spremni na kompromise koji su suprotni interesima entiteta.
S obzirom na sve češće izjave ovog tipa, može se uočiti nekoliko Dodikovih stalnih obrazaca retorike:
-
Stavljanje opozicije u poziciju izdajnika interesa RS
-
Korištenje teških kvalifikacija (poput “izdajnički kapacitet”)
-
Pozivanje na volju naroda Republike Srpske
-
Kritikovanje bilo kakve političke saradnje sa predstavnicima državnih vlasti ili drugih naroda u BiH
Dodik ovim izjavama jasno poručuje da smatra da svaka saradnja na nivou BiH, koja nije pod direktnom kontrolom njegove partije i vladajuće koalicije, automatski predstavlja prijetnju po autonomiju Republike Srpske.
Na kraju, očito je da ovakve izjave dodatno produbljuju političke tenzije unutar Bosne i Hercegovine. Umjesto da se fokusira na pronalaženje kompromisa i zajedničkih rješenja, politička scena ostaje opterećena međusobnim optužbama i podjelama. Ostaje pitanje hoće li građani, umorni od stalnih političkih prepucavanja, prepoznati suštinske interese ili će se i dalje sve svoditi na borbu za prevlast i tumačenje patriotizma kroz prizmu stranačke pripadnosti.
U ovom trenutku, jasno je da Dodik želi da opoziciji nametne etiketu onih koji su, kako tvrdi, spremni žrtvovati interese Republike Srpske zarad vlastitih političkih ambicija. Koliko će ova strategija biti uspješna na duže staze, ostaje da se vidi, no nesumnjivo je da će tenzije i dalje biti prisutne, uz konstantno podsjećanje javnosti na “izdaju” kao centralnu temu političkog diskursa.
Na kraju, očito je da ovakve izjave dodatno produbljuju političke tenzije unutar Bosne i Hercegovine. Umjesto da se fokusira na pronalaženje kompromisa i zajedničkih rješenja, politička scena ostaje opterećena međusobnim optužbama i podjelama. Ostaje pitanje hoće li građani, umorni od stalnih političkih prepucavanja, prepoznati suštinske interese ili će se i dalje sve svoditi na borbu za prevlast i tumačenje patriotizma kroz prizmu stranačke pripadnosti.
Dodatno, sve učestalija retorika koja uključuje teške optužbe i međusobno etiketiranje otvara i pitanje dugoročnog uticaja na stabilnost i funkcionisanje institucija unutar Bosne i Hercegovine. Ukoliko se nastavi praksa u kojoj politički akteri prednost daju konfrontaciji umjesto dijalogu, postoji realna opasnost da će to dodatno zakočiti neophodne procese reformi i normalizacije odnosa. U tom kontekstu, odgovornost leži na svim političkim subjektima da umjesto međusobnih optužbi počnu graditi atmosferu u kojoj će interesi građana i napredak cijele zemlje biti iznad stranačkih podjela.
