Vladavina Aleksandra Vučića u Srbiji suočava se s najtežim izazovima otkako je on došao na vlast. Sve je više znakova da je njegova politička dominacija dostigla svoj zenit, ali pitanje koje ostaje bez jasnog odgovora jeste: ko bi mogao preuzeti vodstvo Srbije nakon Vučića i na koji način bi ta tranzicija vlasti mogla izgledati?
Na srpskoj političkoj sceni trenutno vlada atmosfera zasićenosti, ali i neizvjesnosti. Iako Vučićeva pozicija nije nepokolebljiva kao ranije, još uvijek nema jasne figure ni političkog pokreta koji bi ga mogao ozbiljno ugroziti. Opozicija u Srbiji je raskomadana, bez konkretne vizije i zajedničkog lidera. S druge strane, jedina snaga koja uživa značajnu podršku javnosti, pokret studenata, svjesno odbija da se politički angažuje, ostajući u sferi građanskog aktivizma.
Jedan od najvećih problema koji koči mogućnost promjene vlasti jeste sam izborni sistem, koji prema ocjenama brojnih domaćih i međunarodnih posmatrača, ne zadovoljava standarde fer i slobodnih izbora. Sistem je osmišljen tako da favorizuje trenutno vladajuću strukturu, onemogućavajući ravnopravan nastup opozicionih partija.
Analitičar Beširi posebno ističe da se unutar opozicije nalazi dvadesetak manjih stranaka, ali niti jedna od njih nema dovoljno političke snage ni podrške da bi postala predvodnik promjena. Ove stranke funkcionišu pojedinačno, bez ozbiljne saradnje ili zajedničkog cilja, što ih čini neefikasnima.
U kontekstu opozicije, kao potencijalni lider često se spominje Dragan Đilas, vođa Stranke slobode i pravde. Međutim, mišljenja o njegovim kapacitetima su podijeljena. Beširi smatra da Đilas nema izraženu političku harizmu, ali naglašava da posjeduje važne organizacione resurse, što je od velikog značaja u autoritarnim sistemima kakav je trenutno u Srbiji. Pored Đilasa, imena poput Marinike Tepić i nekoliko istaknutih lokalnih lidera povremeno se pojavljuju u javnosti, no i dalje nije iznjedrena ličnost koja bi imala sposobnost okupiti širu javnost i ujediniti opoziciju.
Jedno od zanimljivijih imena koje privlači pažnju jeste Nemanja Šarović, bivši član radikala. Ipak, analitičar Kusovac upozorava da “ne postoji bivši radikal”, naglašavajući sličnosti između Šarovića i Vučića po političkoj provenijenciji, što dodatno umanjuje njegov kredibilitet kao alternative.
Studenti, koji su kroz proteste i organizovana okupljanja pokazali zavidan nivo organizacije, i dalje čvrsto ostaju van političkog procesa. Oni se rukovode principima plenuma i direktne demokratije, što prema mišljenju Kusovca nije održivo na duže staze. On smatra da bez jasnih političkih zahtjeva i strukture, studentski pokret ne može opstati i izdržati pritisak vremena. Kusovac posebno naglašava da je skup 15. marta bio vrhunac njihove mobilizacije, te da bi bez konkretnog političkog cilja momentum mogao početi slabiti.
Studenti su i sami jasno iznijeli svoj stav u emisiji Utisak nedelje. Siniša Cvetić istakao je vjeru u snagu građanskog angažmana i direktne demokratije, dok je Iva Kojić kategorično odbacila mogućnost prelazne vlade, naglašavajući važnost daljnje mobilizacije građana. Međutim, i dalje ostaje otvoreno pitanje – koliko daleko mogu stići bez ulaska u političku arenu?
Osim unutrašnjih aktera, značajnu ulogu u potencijalnoj promjeni vlasti u Srbiji igraju i strani faktori. Evropska unija kontinuirano kritikuje stanje demokratije i medijskih sloboda u Srbiji, dok Sjedinjene Američke Države aktivno komuniciraju s političkim akterima, jasno sugerišući potrebu za reformama. S druge strane, Rusija i Kina nastavljaju pružati podršku Vučićevoj administraciji, čime dodatno komplikuju geopolitičku situaciju i otežavaju eventualni prelazak ka drugačijem političkom kursu.
Mogući scenariji nakon Vučića uključuju nekoliko opcija:
-
Formiranje tehničke vlade, sastavljene od stručnjaka, koja bi imala zadatak da obezbijedi fer izborne uslove.
-
Pojava novog lidera unutar Srpske napredne stranke, koji bi nastavio politiku vlasti, ali možda sa umjerenijim tonom.
-
Ujedinjenje opozicije oko zajedničke platforme, ukoliko bi se pronašao kompromisni lider.
-
Političko angažovanje studenata, što bi značajno promijenilo dinamiku na političkoj sceni.
Na kraju, bez obzira na sve slabosti opozicije i studentskog pokreta, ostaje činjenica da je Vučićev sistem vlasti došao do tačke kada promjene postaju sve izvjesnije. Međutim, ključni izazov ostaje – da li će opozicija i studenti uspjeti prevazići unutrašnje podjele i neodlučnost prije nego što momentum promjene nestane? Bez jasnog lidera i ozbiljne političke alternative, pitanje ko će povesti Srbiju u post-Vučićevsku eru ostaje otvoreno, kao i kada će taj trenutak zaista doći.
