Na sjednici Narodne skupštine Republike Srpske (NSRS) došlo je do žestoke rasprave, u kojoj je Nebojša Vukanović, predsjednik Kluba poslanika Za pravdu i red, otvoreno zatražio ostavku Nenada Stevandića, predsjednika skupštine. Vukanović je svoju tvrdnju potkrijepio ozbiljnim optužbama, ističući da je, nakon prijetnji koje su mu upućene na prethodnoj sjednici, doživio paljenje automobila.
„Nakon vaših brutalnih prijetnji sa prošle sjednice, meni je zapaljeno auto. Prijetili ste da će nas pobiti i svašta još. Da imate imalo trunke morala vi biste podnijeli ostavku. Naš klub nema dovoljno ruku da Vas smijeni, ali bi Vi trebali sami otići,“ rekao je Vukanović.
Na njegove riječi Stevandić je reagovao odlučno, odbacujući sve optužbe.
„Broj uvreda koje sam ja dobio, psovki i svega je višestruko veći sa vaše strane. Ja sam rekao da ću pobiti sve vaše laži i pobiću ih. Svi ovdje, uključujući i premijera, su čuli šta sam rekao,“ odgovorio je Stevandić, dodajući da će sankcionisati Vukanovića opomenom.
Nakon ovog verbalnog sukoba, u raspravu se uključio i Tomica Stojanović, poslanik SDS-a, koji je takođe izrazio nezadovoljstvo radom predsjednika skupštine.
„Vi ne možete voditi parlament,“ poručio je Stojanović, pozivajući Stevandića da sam odstupi s funkcije.
Međutim, Stevandić je ostao pri svom stavu, naglašavajući da se njegova ostavka može razmatrati isključivo ako bude izglasana ili ako on sam odluči da je podnese.
„Meni može ostavka biti izglasana ili da sam podnesem. Ja nisam podnio ostavku. Vi možete prikupiti potpise, a tada ćemo glasati. Sad kršite poslovnik i oduzimam Vam riječ,“ zaključio je Stevandić.
Ovaj događaj jasno oslikava tenzije i političke podjele unutar skupštine, dok se polemike oko načina vođenja parlamenta nastavljaju.
Ova burna rasprava još jednom je pokazala koliko su podjele u Narodnoj skupštini Republike Srpske duboke. Dok jedni smatraju da je Stevandić izgubio legitimitet da vodi sjednice, drugi ga i dalje podržavaju, tvrdeći da su napadi na njega politički motivisani. Međutim, incidenti poput spaljivanja automobila i međusobnih optužbi dodatno pojačavaju nesigurnost u radu institucija.
Opozicija sve češće ističe da je NSRS postala mjesto političkih obračuna umjesto konstruktivne rasprave. Umjesto rješavanja ključnih pitanja koja se tiču građana, sjednice se pretvaraju u međusobne sukobe i verbalne napade. Ovo dodatno doprinosi nepovjerenju javnosti u političke procese i institucije.
S druge strane, vlast odbacuje optužbe opozicije i tvrdi da su njihovi napadi usmjereni isključivo na destabilizaciju trenutnog rukovodstva. Prema njihovom mišljenju, kritike su često neutemeljene i usmjerene na lične obračune, umjesto na donošenje odluka u interesu građana.
Postavlja se pitanje kakav će biti ishod ovih optužbi i zahtjeva za ostavku. Ukoliko opozicija uspije prikupiti dovoljan broj potpisa, moglo bi doći do glasanja o povjerenju predsjedniku skupštine. U suprotnom, ova rasprava će ostati još jedan primjer političke nestabilnosti i sukoba u okviru NSRS.
Bez obzira na ishod, ovakvi sukobi pokazuju koliko je politička scena u Republici Srpskoj napeta. Građani očekuju rješenja za stvarne probleme, dok se političari sve više fokusiraju na međusobne optužbe. U takvom okruženju, ključno pitanje ostaje: da li će se parlament vratiti svojoj osnovnoj funkciji – donošenju odluka u interesu naroda – ili će i dalje ostati poprište političkih sukoba?
Ono što je evidentno jeste da ovakve burne sjednice dodatno produbljuju jaz između vlasti i opozicije, ali i povećavaju nepovjerenje građana u institucije. Umjesto smirivanja političkih tenzija i pronalaženja kompromisa, svjedočimo sve češćim optužbama i tenzijama koje narušavaju normalno funkcionisanje parlamenta. Ukoliko se ovakva praksa nastavi, postoji realna opasnost da će skupština izgubiti svoj kredibilitet kao mjesto gdje se donose ključne odluke za društvo.
S druge strane, građani sve češće izražavaju nezadovoljstvo načinom na koji političari vode javne debate. Umjesto fokusiranja na ekonomske, socijalne i pravne reforme, političke elite se bave međusobnim optužbama i borbom za vlast. Ovakav trend može dovesti do još veće apatije među biračima i smanjenja izlaznosti na izborima, što dugoročno šteti demokratskim procesima. Pitanje koje ostaje otvoreno jeste hoće li politički lideri prepoznati potrebu za promjenom pristupa ili će nastaviti s dosadašnjom praksom, uprkos rastućem nezadovoljstvu javnosti.
