Čankova optužba o odgovornosti Srbije otvara političku raspravu, ali pravni put je znatno složeniji
Izjava bivšeg lidera Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenada Čanka, izrečena u kontekstu dolaska tijela Ratka Mladića u Srbiju, ponovo je pokrenula pitanje odgovornosti države Srbije za ratove devedesetih i odnosa prema presuđenim zločinima iz tog perioda. Čanak je na N1 ocijenio da Bosna i Hercegovina, nakon ovakvog poteza srbijanskih vlasti, ima dodatni osnov da Srbiju tuži za ratnu štetu.
Njegova poruka imala je snažan politički odjek, jer se nadovezala na dugogodišnje sporove o tome kako se u Srbiji tretira naslijeđe ratova, kao i na činjenicu da dio javnosti i dalje glorificira ljude pravosnažno osuđene za najteže zločine.
Ipak, kada se ova tvrdnja posmatra kroz prizmu međunarodnog prava, stvari nisu ni blizu tako jednostavne. Činjenica da je tijelo Ratka Mladića prevezeno avionom Vlade Srbije, te da su u prijemu učestvovali i pripadnici Vojske Srbije, nesumnjivo ima simboličku i političku težinu. Takav gest može se tumačiti kao poruka o odnosu državnih institucija prema osobi osuđenoj za genocid i druge ratne zločine.
Međutim, politički signal nije isto što i novi pravni dokaz koji bi automatski otvorio vrata novom međunarodnom sporu ili novoj tužbi sa unaprijed izvjesnim ishodom.
Da bi se razumjelo zašto je ova tema pravno osjetljiva, potrebno je podsjetiti da su Bosna i Hercegovina i Srbija već bile u središtu jednog od najvažnijih procesa pred Međunarodnim sudom pravde. Taj postupak, pokrenut zbog optužbi vezanih za genocid i odgovornost tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, završen je presudom iz 2007. godine.
Sud je tada utvrdio da Srbija nije direktno počinila genocid niti je proglašena saučesnikom u genocidu u Srebrenici, ali je ustanovio da je prekršila obaveze iz Konvencije o genocidu jer nije učinila dovoljno da genocid spriječi i jer nije u potpunosti sarađivala s Haškim tribunalom, posebno kada je riječ o hapšenju i procesuiranju optuženih, među kojima je bio i Ratko Mladić.
Zbog toga je važno napraviti jasnu razliku između političke interpretacije i pravne činjenice. Čankova izjava može biti snažna kao javna poruka i kao podsjetnik na ono što mnogi u Bosni i Hercegovini smatraju kontinuitetom srpske politike prema ratovima iz devedesetih. Ali međunarodni sudovi ne odlučuju na osnovu političkog gnjeva, već na osnovu preciznih pravnih standarda, dokaza i nadležnosti.
Da bi se otvorio novi postupak, potrebno bi bilo pokazati postojanje pravnog osnova koji se razlikuje od ranije presuđenih činjenica i da je novi zahtjev pravno dopušten, što u praksi nije nimalo jednostavno.
U javnom prostoru, međutim, ovaj slučaj ima dublje značenje od same sudske terminologije. Način na koji su u Srbiji dočekani posmrtni ostaci Ratka Mladića za mnoge je podsjetnik da se u dijelu političkog i društvenog života i dalje proizvodi narativ u kojem su presuđeni ratni zločinci predstavljeni kao nacionalni junaci.
Upravo je na to Čanak i ukazao, upozoravajući da mladi ljudi često ne dobijaju cjelovitu sliku o Mladiću kao osobi pravosnažno osuđenoj za genocid u Srebrenici, progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, prisilna premještanja, terorisanje stanovništva Sarajeva i uzimanje pripadnika UN-a za taoce.
Ovakvo veličanje nije novo i ne ograničava se samo na političke izjave. U regionu su godinama prisutni murali, javna okupljanja, medijski sadržaji i simbolički gestovi kojima se pokušava relativizirati ili prepraviti presuđena historija. Zato rasprava o Mladićevom tijelu nije samo pitanje protokola i državnog prijevoza, nego i pitanje kolektivnog sjećanja, obrazovanja i kulture suočavanja s prošlošću.
U društvima koja se nisu jasno odredila prema ratnim zločinima, svaki takav gest dodatno produbljuje nepovjerenje među državama i među narodima koji su preživjeli ratne posljedice.
Čanak je upravo tu dimenziju pokušao istaknuti kada je rekao da je Mladić za mlade ljude postao „mitska ličnost“. Takva formulacija pokazuje koliko je opasno kada se pravosnažno osuđeni ratni komandanti pretvaraju u figure nacionalnog mita. U takvom okviru nestaje razlika između presude i propagande, između dokumentovanih zločina i selektivnog pamćenja.
A kada se to dogodi, javnost više ne raspravlja o činjenicama nego o emotivno oblikovanim slikama koje služe političkim ciljevima.
Istovremeno, nije nevažno da se u ovakvim slučajevima insistira na preciznosti. Ako se kaže da neka država ima osnov za novu tužbu, mora se objasniti na osnovu čega, pred kojim sudom, prema kojem pravnom mehanizmu i uz koje nove činjenice. Bez toga, izjava ostaje prije svega politička ocjena, a ne pravni zaključak.
To ne znači da je treba odbaciti kao nebitnu; naprotiv, takve izjave često otvaraju prostor za javnu raspravu o odgovornosti, ali ih treba jasno razdvojiti od onoga što se zaista može dokazati pred međunarodnim institucijama.
U širem regionalnom kontekstu, ovaj slučaj ponovo pokazuje koliko je Balkan i dalje opterećen nerazriješenim pitanjima iz devedesetih. Svaki potez koji izgleda kao rehabilitacija ili simbolička potvrda osuđenih ratnih zločinaca u susjednim državama doživljava se kao provokacija i kao znak da proces pomirenja nije dovršen. Zato je razumljivo što je Čankova izjava izazvala pažnju, ali je jednako važno razumjeti i ograničenja pravnog tumačenja.
Politička osuda i pravna dokazivost nisu isto, i upravo tu leži ključ za ozbiljno čitanje cijelog slučaja.
Na kraju, priča o dočeku tijela Ratka Mladića u Srbiji nije samo priča o jednom prevozu ili jednoj izjavi. To je priča o tome kako države oblikuju sjećanje, kako javne institucije šalju poruke i kako se presude međunarodnih sudova prihvataju ili odbacuju u društvima koja još uvijek žive s posljedicama rata.
Čankova tvrdnja može biti važna kao politički signal, ali pravni domet takve tvrdnje ostaje ograničen bez novih, čvrstih i pravno relevantnih osnova. Zato je u ovom slučaju najvažnije ostati precizan: emocionalna težina događaja je nesporna, ali pravni zaključci traže mnogo više od snažne izjave.
