Djeca bi trebala biti simbol nade, početka i nevinosti. Ali u julu 1995. godine, u Srebrenici, ta nevina bića nisu bila pošteđena ruke krvnika. Naprotiv – bila su ciljana. Ubijena bez milosti, bez imalo ljudskosti. Zločin nad njima bio je zločin protiv budućnosti – protiv života, porodice, naroda i čovječnosti.
U brutalnosti genocida koji su izvršile snage Vojske Republike Srpske (VRS), ubijeno je najmanje 826 djece, od čega 694 samo tokom jedne sedmice jula 1995. godine. Među njima su bile trogodišnja Nesiba Alić, četverogodišnja Emina Vranjko, petogodišnja Edina Mujić i najmlađa, tek rođena beba – Fatima Muhić.
Njihove male ruke nikada neće držati olovku, zagrliti majku, ispružiti dlan ka životu. Njihovi osmijesi neće ispuniti dvorišta, a njihovi koraci neće ostaviti tragove u porodičnim domovima. Zločinci su ubijali djecu – sistematski, hladno i s jasnim ciljem: da se zbriše cijeli narod.
Zločin bez presedana
Prema riječima dr. sci. Zilhe Mastalić-Košuta, naučne saradnice Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti, riječ je o generacijskom zločinu genocida:
„Ubijena djeca nisu bile kolateralne žrtve rata. Ona su bila meta. Njihovo ubistvo ima duboku i dugoročnu posljedicu – ne samo za porodicu, već i za cijelo društvo. To je pokušaj prekida generacijskog lanca postojanja jednog naroda.“
U mezarju Memorijalnog centra Potočari danas je ukopano više od 440 maloljetnika čiji su posmrtni ostaci pronađeni u masovnim grobnicama. Mnogi su, međutim, još uvijek neidentifikovani. Ima slučajeva da su ostaci jednog djeteta pronađeni u pet različitih masovnih grobnica – kako bi se prikrili tragovi zločina, tijela su premještana, razmrvljena, skrnavljena.
Djeca bez snova, bez nišana, bez fotografije
Adem Mehmedović, preživjeli svjedok genocida, ističe da većina ubijene djece nije ostavila ni fotografiju iza sebe. Ubistvo jednog djeteta briše mnogo više od života – briše čitav svijet nade, snova i ljubavi.
“Ta djeca su imala želje, planove, ali im nije dato da odrastu. Mi koji smo preživjeli, ostali smo bez djetinjstva. Brzo smo odrasli, i naučili šta znači biti zaboravljen od svijeta.”
Trenutno je u mezarju ukopano više od 250 mladića rođenih 1977. godine, a ubijani su i oni rođeni od 1978. do 1984., dječaci koji su tada imali 11, 12, 13 godina.
Genocid nije počeo niti završio 11. jula
Kako ističe Mastalić-Košuta, genocid u Srebrenici nije bio izolovani događaj u julu 1995. godine – već je trajao kontinuirano od 1992. godine.
„Strijeljanja djece, sistemska ubistva, deportacije i progoni nisu čin impulsa, već planiranog političkog projekta – uništenja jednog naroda.“
Zato je usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici na Generalnoj skupštini UN-a neophodan i historijski korak. Taj dokument nije samo simbol sjećanja, već alat borbe protiv negiranja istine i sprečavanja budućih genocida.
Svijet nije naučio lekciju
Trideset godina kasnije, svijet još uvijek nije naučio lekciju iz Srebrenice. Negiranje zločina i glorifikacija ratnih zločinaca i dalje su prisutni. Mehmedović kaže:
“Svijet često gleda na ubijenu djecu kao na statistiku. I danas bi neki najradije da ih zaboravimo. Ali mi ih nećemo zaboraviti. Njihovi mezari, njihove priče, njihove nedosanjane mladosti – naša su obaveza.”
Zato moramo pamtiti – jer oni nisu imali šansu da žive
Ubijena djeca iz Srebrenice nisu doživjela ni prve školske korake. Nisu nikada napisala zadaću, upoznala prvu ljubav, poslala poruku s mobitela, ni nacrtala sunce na papiru. Njihovo djetinjstvo je ugušeno metkom, njihova mladost zatrpana u grobnici, a njihova imena danas su utkana u nišane bijele kao snijeg.
Srebrenička djeca nisu broj. Ona su vječna rana u savjesti čovječanstva prenosi hayat
