Piše: Hasan Stranjac. Bajram je dan radosti i muslimani jedni drugima čestitaju bajram, pa evo ovu priliku koristim da vam kažem bajram mubarek olsun!
Moram da napomenem da ovim pisanjem nikako ne bih želio da nečiju radost i raspoloženje pokvarim. Cilj ovog pisanja je da potaknem sviju nas na razmišljanje o tome zašto mi uopšte slavimo bajram, kakav nam je cilj i svrha ne samo toga nego cijelog života?Jučer, na prvi dan Kurban bajrama sam zijaretio jednog muslimana ali nisam mogao da mu čestitam bajram. Odakle da skupim hrabrosti da mu čestitku uputim a on u bolnici. Da je bio zbog sebe u bolnici, ne mislim da bih oklijevao u tom. Međutim, to nije slučaj. S očima punim suza ali i nade dovio je za svoje dijete, kumio mene da mu dovim za dijete koje je bilo u zadnjim momentima svog života na ovom svijetu. Doktori nisu mogli ništa više da učine i situacija je postajala sve teža i teža, sve do momenta kad je duša napustila to malo krhko čisto tijelo. Odavno nisam imao tako težak dan, i razmišljam i pitam se: “Gospodaru Svemogući, kako li je tek onda tim roditeljima i bližnjima”?Da se ne varamo da je ovo samo izuzetak i da se rijetko dešava. U bolnicama i van bolnica ovo je surova dnevna realnost. Insan se Allahu ne može dovojno nazahvaljivati na svim blagodatima, a pogotovo blagodatima vjere i ubjeđenja da ćemo svi biti proživljeni, pa tako i ova bezgriješna djeca. Proživljenje će se desiti, u to nema sumnje, i radost kad se ovi muslimani opet sretnu sa svojom djecom od koje su se morali rastati kad su bili mali biće, s Allahovom voljom, mnogo veća nego tuga koju sad osjećaju. Vjernici iz ovog ubjeđenja crpe snagu koja ih gura dalje kroz život koji je neminovno protkan raznim iskušenjima. Da insan nema uvjerenje da će sav ovaj dunjaluk proći i da će doći čas polaganja računa, da suze, tuga i briga nisu bile uzaludne nego samo neminovne do prelaska na drugi svijet, odakle bi snagu crpio za taj teški put?
Kao što se postavilo pitanje na početku teksta, kakva nam je svrha života? Ako nam ovaj bajram nije povod za poboljšanje svoga stanja, prekretnica u životu, šta će onda biti? Slučaj kao ovaj gore ili, ne dao Allah, da nikad i budemo vidjeli da je došlo vrijeme za takvu prekretnicu? Zar ovo nije momenat u kojem možemo da odlučimo da ćemo se iskreno pokajati i vratiti svome Gospodaru, ostaviti neka ružna djela, da ćemo pasti Njemu na sedždu, ne samo za bajram-namaz nego onoliko puta koliko Milostivi to od nas zahtjeva? Nema sumnje u to da će Allah oprostiti onom ko se iskreno pokaje, ispunjavajući uvjete za iskrenu tevbu. Pa požurimo ka oprostu Gospodara našeg, popravimo svoje stanje, vrijeme ističe.
Minber.ba
