Da li je potiranje lica rukama nakon dove novotarija?

Hvala pripada Allahu Uzvišenom. Zahvaljujemo mu se zadovoljstvom Njegovim odredbama, i sigurnim ubjeđenjem u svenadmašnu mudrost Njegovu. Salavat i selam neka su na Njegovog miljenika i Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., koji je misiju poslanstva ispunio, emanet mu povjereni vjerno prenio, nije ostavio ni trun dobra a da u njeg nije pozvao, niti je ostavio trun zla, a da na njega nije upozorio.

Zašto u novije vrijeme vidimo po džamijama ljude koji ne dižu ruke moleći Allaha? Je li nestalo povjerenja muktedija u imame, pa kada imam digne ruke da uči dovu, pojedinima ruke spuštene? Istina je da pojedincima u našim džematima se sugeriše da je zajednička dova, podizanje ruku u dovi, i konačno, potiranje lica rukama nakon dove, novotarija koja vodi u zabludu, a zabluda, prirodnim slijedom stvari, vodi u Vatru.

Pojedini ljudi negiraju ispravnost navike muslimana da nakon što okončaju svoju dovu, potru lice rukama. Mnogo puta se čuje tvrdnja da se radi o neutemeljenom djelu koje nema šerijatski valjanog osnova.

U ovoj prilici, želimo se zapitati, da li je potiranje lica dlanovima nakon dove utemeljeno u šerijatskim izvorima? Da li je različita situacija kada se radi o dovi u namazu i nakon njega?

Dova spada u najveće podstrekače na povećanja imana, i ona snaži imansku slast u vjerničkom srcu. Dova spada u najvrijednije ibadete.

Od Nu’man bin Bešira, r.a., se prenosi da je rekao – rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: „Dova je ibadet“, a zatim je proučio Allahove riječi: وَقَالَ رَبُّكُمُ ادْعُونِي أَسْتَجِبْ لَكُمْ إِنَّ الَّذِينَ يَسْتَكْبِرُونَ عَنْ عِبَادَتِي سَيَدْخُلُونَ جَهَنَّمَ دَاخِرِينَ „Gospodar vaš je rekao: “Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.” (Gafir, 60)

1. Allah Uzvišeni na puno mjesta podstiče na dovu, naređujući robovima Njegovim da ga mole. Vidimo to iz sledećih ajeta: وَاسْأَلُواْ اللّهَ مِن فَضْلِهِ “I Allaha iz izoblja Njegova molite” (en-Nisa’, 32) فَادْعُوا اللَّهَ مُخْلِصِينَ لَهُ الدِّينَ وَلَوْ كَرِهَ الْكَافِرُونَ “Molite se zato Allahu, iskreno Mu ispovijedajući vjeru – pa makar to nevjernicima bilo mrsko”. (Gafir, 14) ادْعُواْ رَبَّكُمْ تَضَرُّعاً وَخُفْيَةً إِنَّهُ لاَ يُحِبُّ الْمُعْتَدِينَ وَلاَ تُفْسِدُواْ فِي الأَرْضِ بَعْدَ إِصْلاَحِهَا وَادْعُوهُ خَوْفاً وَطَمَعاً إِنَّ رَحْمَتَ اللّهِ قَرِيبٌ مِّنَ الْمُحْسِنِينَ „Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole. I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen, a Njemu se molite sa strahom i nadom; milost Allahova je doista blizu onih koji dobra djela čine.” (el-E’araf, 55,56)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas je upozorio da ne zapostavljamo dovu i naviku da od Allaha tražimo, pa je rekao u hadisu kog prenosi ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ko ne moli Allaha, On će se na njega rasrditi”.

2. Allah neće odbiti svog roba kada Njemu skrušeno i ponizno podigne ruke i zamoli ga da mu usliši molbu kojom mu se obratio. Allah će dati bereket koji mnogo moli, makar mu i ne uslišao, obasuće ga bereketom.

Muhammed, s.a.v.s., je rekao: “Nema muslimana koji Allaha zamoli dovom kojom ne traži grijeh niti kidanje rodbinskih veza, a da mu Allah tada ne da jedno od troje: Ili mu ubrza uslišanje, ili nagradu za to što je molio odgodi za Ahiret, ili otkloni od njega zlo (koje ga je čekalo)u vrijednosti dove.”

3. Nakon što smo ukazali kur’ansko-sunnetskim argumentima utemeljenost i vrijednost dove, obratimo pažnju na naše aktuelno pitanje. Naime, učenjaci fikha potvrđuju utemeljenost potiranja lica rukama nakon dove. Kaže se da je simbolika u tome da doveći podignutih ruku, kao da očekujemo spuštanje milosti.

Pošto se milost spusti, rukama kao punim milosti potiremo lice najpočastvovaniji dio našeg tijela.

U djelu Hašijetu Šernilali ’ala dureri-l-hukkam, jednom od izvora hanefijskog fikha, u poglavlju koje opisuje namaz, zikr i dovu, o čemu postoji šerijatsko utemeljenje, kaže se: „pohvaljeno je klanjaču da ih izvršava“, a na istom mjestu se navodi da se dova treba okončati ajetima: سُبْحَانَ رَبِّكَ رَبِّ الْعِزَّةِ عَمَّا يَصِفُونَ وَسَلَامٌ عَلَى الْمُرْسَلِينَ وَالْحَمْدُ لِلَّهِ رَبِّ الْعَالَمِينَ „Veličanstven je Gospodar tvoj, Dostojanstveni, i daleko od onoga kako Ga predstavljaju oni! i mir poslanicima. I hvaljen neka je Allah, Gospodar svjetova! (es-Safat, 180,181,182).

4. Ovakav stav, o učenju pomenutog ajeta na kraju namaza, bazira se na preporuci Ali bin ebi Taliba, r.a., koji je rekao: „Ko bude želio da mu djela budu mjerena najvećom mjerom na Sudnjem danu, neka mu uvijek poslednje riječi kada ustane sa svakog sijela budu : سُبْحَانَ رَبِّكَ رَبِّ الْعِزَّةِ عَمَّا يَصِفُونَ وَسَلَامٌ عَلَى الْمُرْسَلِينَ وَالْحَمْدُ لِلَّهِ رَبِّ الْعَالَمِينَ i neka na kraju potre svoje lice rukama.“

Slične riječi se prenose od ibn Abbasa, r.a., koji je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: „Kada moliš Allaha, moli ga unutrašnjošću svojih šaka a ne njihovom spoljašnjošću, a kada završiš, potari njima svoje lice.“

5. U malikijskoj literaturi, u djelu El-Fewakihu-diwan, šejh Tefravi kaže: „I pohvaljeno je da nakon toga, (učenja dove) lice potare rukama, kako je činio Poslanik, s.a.v.s.
6. Od učenjaka Šafijskog mezheba, imam Nevevi, r.a., uopšteno govoreći o adabima (pohvaljenim stvarima) prilikom dove, pominje i potiranje lica rukama. To pominje u svojoj knjizi el-Medžmu’ gdje kaže: „Od adaba dove je da se ona čini na odabranim mjestima, u odabranim trenucima, okretanjem prema kibli, podizanjem ruku i potiranjem lica rukama nakon dove, kao i spuštanjem glasa na nivo između učenja naglas i šaputanja”.
7. Imam Nevevi u ovom dijelu jasno i nedvosmisleno ističe da je potiranje lica rukama nakon dove mendub (poželjno), kako od njega prenosi šejhul-islam Zekerijja el-Ensari, r.a., kao i šejh Hatib eš-Širbini, r.a.
8. Od fakiha Hanbelijskog mezheba, imam allameh el-Behuti kaže: „Zatim bi (Poslanik, s.a.v.s.) ovdje potirao lice rukama, tj., nakon kunut dove, kao i van namaza kada bi činio dovu.“
9. Svakako da ovakvi stavovi fakiha iz različitih mezheba nisu mogli nastati kao rezultat njihovog neutemeljenog razmišljanja i rezonovanja, već su bazirani na vjerodostojnoj, utemeljenoj praksi Poslanika, s.a.v.s. Od Omera, r.a., se prenosi da je rekao: „Allahov Poslanik, s.a.v.s., kada bi pružio ruke u dovi, ne bi ih vratio, sve dok njima ne bi potro lice.“
10. Hafiz ibn Hadžer el-Askalani, r.a., u svom djelu Bulugu-l-meram kaže: „Ovaj hadis bilježi Tirmizi, a ima hadisa koji ga potvrđuju, kao što je hadis ibn Abbasa, kog bilježi ebu Davud i drugi. Svi ovi hadisi impliciraju da se radi o hasen hadisu.“
11. Šejh San’ani u Subuli-selam-u, kaže: „U njemu je dokaz da je utemeljeno potiranje lica rukama nakon okončanja dove. Od ibn Abbasa se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Nemojte zastirati zidove; onaj ko pogleda u knjigu (pismo) svog brata bez njegove dozvole, doista je pogledao u Vatru; molite Allaha unutrašnjošću svojih šaka a nemojte Ga moliti njihovom poleđinom, a kada završite,potrite njima svoja lica.“ Kaže ebu Davud: „Ovaj hadis se navodi iz više pravaca od Muhammed bin Ka’ba. Svi su slabi, a ovaj je najjači od njih.“
12. Šejh Dželalu-din es-Sujuti, r.a., prenosi od šejhul-islama ebul-Fadl ibn Hadžera da je o gore pomenutom hadisu rekao: „Ovaj hadis je hasen“.
13. Od Jezid bin Seida se prenosi da bi “Poslanik, s.a.v.s., kada bi dovio podigao ruke i njima potro lice.“
14. Takođe, ashabi Allahova Poslanika, s.a.v.s., su podizali ruke u dovi i njima nakon dove potirali lica, kako prenosi imam Buhari u El-Edebul-mufred, u poglavlju o dizanju ruku u dovi. Buhari prenosi postupak ibn Omera i ibn Zubejra, r.a., pa kaže: „Pripovijeda Ibrahim bin Munzir, da mu je Muhammed bin Fulejh rekao: obavijestio me moj otac, od ebu Nu’ajma – Vehba da je rekao: Vidio sam ibn Omera i ibn Zubejra da čine dovu i potiru dlanovima lica“.
15. Interesantno je, a ide u prilog vjerodostojnosti ovog predanja da od Muhammed bin Fulejha i Fulejh bin Sulejmana imam Buhari prenosi hadise koje bilježi u Sahihu, što je dokaz više o pouzdanosti prenosilaca ove predaje. Imam Sujuti prenosi u Feddu-l-Wi’a, od Hasan el-Basrija, r.a., da je potirao lice rukama nakon dove.

Kaže el-Ferjabi: “Pričao nam je Ishak bin Rehavijeh, da ga je obavijestio Mu’temer bin Sulejman da je rekao: „Vidjeli smo ebu Ka’ba kako čini dovu podignutih ruku, a kada je završio, obrisao je njima lice.“ Rekoh mu: „Koga si vidio da tako čini?“ On odgovori: „Hasan bin ebi Hasana“. (Lanac prenosilaca ovog hadisa je džejjid – pouzdan).

Što se tiče izjave Izz bin Abdusselama, da lice ne potire nakon dove niko osim neznalica – na ovu izjavu je odgovorio imam Bedruddin Muhammed bin Abdullah ez-Zerkeši u djelu El-Ezhijetu fil-ed’ijeti , riječima: „Što se tiče riječi ’Izz bin Abdusselama, u Fetawa Mosulijjeh (Mosulske fetve), da je potiranje lica rukama u dovi novotarija, koju praktikuju samo neznalice – moguće je da hadisi koji govore o potiranju lica rukama nisu doprli do njega.“

16. I ako u pojedinim od hadisa iz ove kategorije ima slabosti, ipak njihova brojnost ukazuje na čvrstinu vjerodostojnosti. Nakon svega izloženog, iz brojnosti predaja, vidimo da utemeljena tradicija ovih u praktikovanju pojedinih ibadeta nije neutemeljena novotarija, kako tvrde oni koji odbijaju potirati lice rukama nakon dove.

Na kraju, radi se o sporednom pitanju, oko kojeg se muslimani vjernici ne moraju složiti, ali se moraju poštovati. Svakako da nije vid poštovanja ako brata muslimana koji drugačije misli ili postupa prozivamo novotarom i zabludjelim, a Allah ja Najveći i On Uzvišeni najbolje zna!

Prof. Enis ef. Burdžović

Reference:

1 Bilježe ga: Ahmed u Musnedu, 4/267, ebu Davud u Sudžudul-Kur’an, poglavlje ed-Du’a, 1479, Tirmizi u Tefsirul-Kur’an, poglavlje o suri el-Bekareh, 2969 i kaže da je hadis hasenun-sahih, Ibn Madžeh, poglavlje Fadlu-du’a, hadis br. 3828, ibn Hibban u er-Reka’ik, hadis br. 890, Hakim, 2/142, hadis br. 1802, i smatra ga sahihom, a sa njim je saglasan i hafiz Zehebi.

2 Ahmed u Musnedu, 2/442, hadis br. 9699; Buhari u El-Edebul-mufred, hadis br. 658; Tirmizi u djelu Ed-Da’wat, hadis br. 3373, Hakim u Mustedreku, 1/667, hadis br. 1807.

3 Ahmed u Musnedu, 3/18; Hakim u Mustedreku, 1/493 i smatra ga sahihom, a sa njim se slaže i Zehebi.

4 Subulu-selam, 2/709.

5 Ibn Madžeh, kako stoji u Burhanu, 1/180

6 El-Fewakih, 2/335

7 Nevevi u Medžmu’, 4/487

8 Pogledaj: Esna-l-metalib, 1/160; Mugni-l-muhtadž, 1/370

9 Šerhu Munteha-l-iradat, 1/241. Pogledaj još: el-Ittisaf, 2/173; Kešfu-l-Kana’ah, 1/420.

10 Tirmizi u Daw’at, poglavlje o dizanju ruku u dovi, hadis br. 3386; Hakim u Mustedreku, 1/719, hadis br. 1967.

11 Pogledaj: Subulu-selam šerhu bulugil-meram, 2/709.

12 Ebu Davud, u Sudžudu-l-Kur’an, 1485, takođe: ibn Madžeh, u Du’a, poglavlje o dizanju ruku u dovi, 3866; Hakim u Mustedreku, 1/719, hadis br. 1968; Bejheki u Sunenu-l-kubra, hadis br. 3276.

13 Feddu-l-wi’a, str. 74.

14 Ahmed u Musnedu, 4/221, hadis br. 17972; Ebu Davud u Sudžudul-Kur’an, 1492

15 Buhari, el-Edebul-mufred, 214.

16 Pogledaj djelo šejha Bekr ebu Zejda, o potiranju lica nakon dove, str.25. prenosi hanefijskimezheb