Da li meleki izgovaraju amin na ono što čovjeku u svom srcu poželi drugom muslimanu?
Pitanje: Da li meleki izgovaraju amin na ono što pomislimo u duši? Znam da izgovaraju amin na dove koje izgovorimo, ali šta ako poželimo nešto u sebi? Naprimjer, ako mi je neka osoba učinila nešto ružno, pa joj poželim nešto loše, iako stvarno ne želim da mu se to desi, nego se te misli pojave kao reakcija?
Odgovor: Hvala Allahu!
Prvo: Musliman nije odgovoran za ono što se dešava u njegovoj duši ili za ono što mu šejtan došaptava, ako ne radi ili ne priča onako kako mu šejtan govori, u skladu s hadisom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Zaista je Allah oprostio mom umetu ono na što ih njihove duše nagovaraju, sve dok to ne izgovore ili ne rade po tome.“ Bilježe Buhari, 4968, i Muslim, 127.
Dužnost muslimana je da odagna od sebe ove misli i da ih ne slijedi.
Ovo se odnosi na sve misli koje se javljaju bez, izuzetka.
Nevevi kaže: “Što se tiče misli i slutnji, ako ga one ne opsjednu i on ne ustraje u tome, onda mu je oprošteno, u čemu su saglasni učenjaci, jer on nema izbora niti utjecaja na njihovo pojavljivanje i dešavanje niti ima način da ih se oslobodi. Na ovo se odnosi hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kad je rekao: ‘Zaista je Allah oprostio mom umetu ono na što ih njihove duše nagovaraju, sve dok to ne izgovore ili ne urade.’”
Učenjaci smatraju da su to misli koje se nisu ustalile niti ukorijenile kod osobe.
Stoga smatraju: „Bez obzira na to da li je to misao koja se odnosi na ogovaranje ili se odnosi na nevjerstvo, ili slično tome, onome kome se pojavi misao nevjerstva, a da se on trudi da bi to postigao, a potom je on u istom trenu odbaci, on nije nevjernik, niti ima bilo kakvu obavezu u pogledu nekih iskupljenja.
Razlog oprosta je taj što osoba nije bila u mogućnosti odagnati takvu misao, već je moguće da se sačuva od ustrajavanja u tome, pa je iz tog razloga prepuštanje tim mislima/ustrajavanje u njima i vezivanja svoga srca za iste zabranjeno/haram.
Šta god da ti ova misao predoči, bilo da je to ogovaranje ili neki drugi vid griješenja, dužnost svake osobe jeste da se tome suprotstavi usmjeravajući misli na ono čime će odagnati takva razmišljanja.“ Preneseno iz djela „El-Ezkar“ (str.345).
Tako je i s dovom (željom) da se nekome desi nešto ružno, ako osoba nije imala na umu tu misao niti ju je izgovarala, niti je počinila nešto loše, već su to samo misli koje šejtan stavlja u srce muslimana kako bi pokvario odnos između njega i njegovog brata, u tom slučaju nema nikakve odgovornosti, već ti je obaveza da se sačuvaš ovakvih misli, potom činiš dovu za svoga brata tražeći od Allaha, dž. š., da mu da sve najbolje kako bi na taj način ponizio i pokorio šejtana.
U skladu s time, meleki aminuju na dobro za koje moliš, a ne i na smutnju, crne misli i slutnju koje ti šejtan stavlja u srce.
Allah najbolje zna!
Izvor: islamqa
