Bosna i Hercegovina suočena je s jednom od svojih najdubljih političkih kriza nakon rata. Situacija je dodatno zakomplikovana potezima predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika, koji je otvoreno osporio funkcionisanje državnih institucija na teritoriji tog entiteta. Ovaj čin izazvao je domino-efekat, potaknuvši političke aktere, posebno članice Trojke, da ozbiljno razmotre mogućnost uklanjanja SNSD-a iz vlasti na državnom nivou. Međutim, ključna prepreka ovom planu ostaje kontrola koju SNSD ima u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, zbog čega nije moguće jednostavno eliminisati njihov utjecaj.
Ipak, jedna od poluga koja se trenutno koristi jeste imenovanje novog ministra sigurnosti BiH, na što presudni utjecaj ima predsjednik HDZ-a, Dragan Čović. Čović, poznat po svojoj političkoj pragmatičnosti, jasno je stavio do znanja da neće podržati bilo kakve promjene ukoliko mu ne budu ispunjeni ključni zahtjevi, prije svega usvajanje novog Izbornog zakona.
Na sastanku održanom na Kupresu, gdje je Čović razgovarao sa predstavnicima srpske opozicije (SDS, PDP, Za pravdu i red), ponovio je da je donošenje Izbornog zakona preduslov za dalje političke dogovore. Tom prilikom naglasio je sljedeće:
-
Usvajanje dva ključna zakona je prioritet.
-
Rješavanje pitanja jednakopravnosti tri konstitutivna naroda kroz novi Izborni zakon.
-
Otvaranje prostora za daljnje reforme tek nakon ovih ispunjenih uvjeta.
Ovim stavom, Čović faktički trguje političkom budućnošću Bosne i Hercegovine, insistirajući na rješenju koje bi dugoročno odgovaralo interesima HDZ-a i poziciji Hrvata u BiH. No, ono što je upitno jeste koliko bi takav dogovor zaista donio stabilnost, naročito imajući u vidu savezništvo HDZ-a sa SNSD-om i zajedničke interese tih stranaka, posebno u odnosu prema državnim institucijama.
Jedan od centralnih problema leži u činjenici da HDZ, iako kontroliše važne resore poput Ministarstva pravde i Ministarstva sigurnosti, do sada nije pokazao spremnost da konkretno djeluje protiv Dodikovih poteza. Argument koji se pritom koristi jeste mogućnost izazivanja sigurnosne krize u slučaju hapšenja Dodika ili drugih sličnih akcija. Međutim, postavlja se pitanje koliko je održiva strategija izbjegavanja direktnog suočavanja s Dodikom, s obzirom na njegovu sve agresivniju politiku.
Kandidatura Nebojše Vukanovića za ministra sigurnosti, iako može poslati snažnu političku poruku, sama po sebi ne garantuje smanjenje Dodikovog utjecaja. Čak i ako bi došlo do imenovanja, Dodik bi zadržao dovoljne mehanizme moći unutar Republike Srpske da nastavi svoju politiku opstrukcije.
Ne treba zaboraviti da Dodikova pobuna uključuje i napade na ključne državne institucije poput Ustavnog suda BiH, što predstavlja pokušaj blokade njihove funkcionalnosti. Upravo po ovom pitanju SNSD i HDZ pokazuju gotovo identične stavove, tražeći reformu Ustavnog suda koja bi odgovarala njihovim interesima.
Zadovoljavanje zahtjeva HDZ-a, posebno u trenutku krize, moglo bi dugoročno oslabiti poziciju Sarajeva i otvoriti vrata novim ucjenama. Time bi se, umjesto rješavanja trenutne situacije, potencijalno stvorila dodatna destabilizacija.
U konačnici, rješenje ove krize ne leži u ustupcima, već u dosljednoj primjeni zakona i jačanju uloge državnih institucija. Umjesto usmjerenosti na političke dogovore koji mogu dodatno nagraditi saveznike onih koji podrivaju suverenitet BiH, fokus bi trebao biti na konkretnim koracima:
-
Aktiviranje kapaciteta institucija poput SIPA-e i Sudske policije u svim dijelovima države, uključujući RS.
-
Sprječavanje daljeg podrivanja Ustavnog suda i drugih ključnih organa.
-
Oslanjanje na postojeće zakonske mehanizme umjesto traženja kompromisa koji dugoročno štete državi.
Ako se Dodik i njegovi saradnici ne suoče s konkretnim posljedicama svojih postupaka, pitanje nije hoće li doći do sigurnosne krize, već kada će ona eskalirati. Svako odgađanje odlučne reakcije dodatno komplikuje ionako tešku situaciju. Zato je jasno da je trenutak za odgovorno i konkretno djelovanje već odavno stigao – bez dodatnih kalkulacija i uvjetovanja.
Na kraju, jasno je da se Bosna i Hercegovina nalazi na raskrsnici na kojoj se odlučuje hoće li prevladati politika ucjena i kalkulisanja ili dosljedno poštivanje ustavnog poretka i državnih institucija. Svako dalje odugovlačenje i pravljenje ustupaka akterima koji otvoreno djeluju protiv suvereniteta zemlje vodi ka produbljivanju krize i slabljenju povjerenja građana u institucije. Upravo zato, prioritet svih političkih subjekata mora biti jačanje vladavine prava i sprječavanje da Republika Srpska, ili bilo koji drugi entitet, postane prostor gdje država nema ingerenciju. Bez odlučnih poteza u tom pravcu, Bosna i Hercegovina rizikuje da postane taoc ličnih interesa političkih lidera, a cijenu će, kao i uvijek, platiti njeni građani.
