Piše: Hafiz Semir Imamović
Kidanje rodbinskih veza postalo je uobičajena i normalna pojava. Čak se ljudi više i ne sekiraju zbog toga. Prekinuli ili održavali – sasvim im je svejedno. Razgovaraš sa čovjekom i on ti onako hladno i bezbrižno kaže kako ne priča i nema kontakta sa amidžom, dajdžom, tetkom, sestrom, bratom, dedom, ocem, majkom. Kao da je učinio najobičniju mubah (dopuštenu) stvar. A zapravo je učinio jedan od najvećih grijeha, zbog kojeg mu se ne primaju djela. Da, ne primaju mu se djela.
Džabe posti, klanja, uči Kur’an, daje sadaku, sve dok ne izgladi odnose sa svojom rodbinom. U hadisu se kaže da se svakog četvrtka djela uzdižu Allahu, osim onome ko je prekinuo vezu sa rodbinom. Vrlo opasna stvar, a u očima današnjeg umišljenog čovjeka beznačajna. Grijeh je veći što je rodbina bliža. Prvo idu roditelji i njihovi roditelji, pa djeca i njihova djeca, pa braća i sestre i njihova djeca, pa braća i sestre roditelja i njihova djeca. Kidanje rodbinskih veza ničim se ne može opravdati. Kako je jadno i žalosno vidjeti dvojicu braće, obojica vjernici, hadžije, redovne džematlije, sa svima se u džamiji poselame a jedan drugog izbjegnu, i tako godinama. Ili čovjek posjeti/zijareti jednog amidžu/dajdžu, a zaobiđe drugog koji je samo jedna vrata udaljen od ovog prvog. Ili ogovara svoga brata, sestru, amidžu, dajdžu pred ljudima koji mu nisu ništa, i koji se možda čak naslađuju zbog toga.
Dobro razmisli da li bi volio doći na Sudnji dan i ostati bez svojih dragocjenih djela zbog kidanja rodbinskih veza. I razmisli o ovom hadisu: “Kada je Allah stvorio stvorenja, upitao je rodbinsku vezu: jesi li zadovoljna da čuvam onoga ko tebe bude održavao, pazio i čuvao, a da uništim onoga ko tebe bude kidao?”
Saff
