“Da mi je da dočekam Ramazan i zapostim, pa neka sutra umrem!”

“Da mi je da dočekam Ramazan i zapostim, pa neka sutra umrem!” – govorio je Muhamed Mraković prije ovog Ramazana (2010. god.). Međutim, Allah, subhanehu ve te’ala, je drugačije odredio. Tri dana prije nastupa Ramazana, pao je sa skele na jednoj građevini i vratio se svome Gospodaru.
Upoznao sam ga na jednom islamskom druženju u gradu Malmeu. On je tada tek došao u Švedsku i živio je u mesdžidu dok je čekao na azil. Pošto smo i mi jednu noć prespavali tu, ostao sam duboko u noć razgovarajući s njim. Koliko mi je bilo drago što sam upoznao jednog novog daiju i slušao njegova predavanja, isto toliko sam bio sretan što sam upoznao brata Muhameda. Bio sam fasciniran njegovom životnom pričom. Između ostalog, tokom rata je bio u četničkom koncentracionom logoru, i nikada nikome nije govorio detaljnije šta su mu sve četnici radili.
Ispričao mi je kako je, dok je bio u logoru, usnio jedan lijep san koji mu je dao snagu. Usnio je sebe sa dugom bradom u vojničkoj uniformi i zelenom trakom oko glave na kojoj je bilo napisano nešto na arapskom (on tada nije bio u vjeri). Kasnije biva pušten iz logora i u srednjoj Bosni upoznaje daiju Abdulmelika Bašića, koji će imati veliku ulogu u njegovom vraćanju vjeri. Naknadno se prijavljuje u odred El-Mudžahid i u njemu dočekuje kraj rata.
Rad na davetskom polju
Po samom dolasku u Švedsku počinje sa davetskim radom, odnosno štampa letke, snima CD-ove sa islamskim predavanjima i taj materijal dijeli našem narodu. I ne samo da je dijelio u Malmöu, gradu u kom je živio, nego je kad bi bilo neko islamsko druženje snimio na stotine ovakvih CD-ova i onda bi ih podijelio predstavnicima svakog grada iz Švedske koji bi došli na ova druženja, te ih zamolio da podijele ta predavanja kod njih. Čak sam saznao da su on i još jedan brat slali ovakav islamski materijal muslimanima u nekoliko evropskih zemalja.
Jedne prilike mi je rekao da mu dodam njegovu jaknu, i kada sam je uzeo osjetio sam da je nevjerovatno teška. “Subhanallah, šta imaš u njoj, šta je ovo ovako teško” – upitao sam ga, ali se on samo osmijehnuo. Tek kada sam bio na njegovoj dženazi saznao sam od jednog brata da su mu džepovi uvijek bili puni islamskog materijala, pa kad god bi sreo nekog muslimana koji razumije naš jezik, udijelio bi mu nešto od toga. Onog dana kada je pao sa skele i preselio na ahiret, planirao je da na pauzi ode i kupi prazne CD-ove kako bi snimio islamska predavanja koja bi dalje dijelio. Subhanallah!
Briga za siromašnim i bolesnim muslimanima
Za mnoge njegove aktivnosti ja nisam upoznat, ili sam za njih tek skoro saznao, tako da ovo što iznosim je samo jedan mali dio onoga što je on radio za islam i muslimane. Tako sam, na primjer, desetak dana prije nego što je preselio, saznao da šalje humanitarnu pomoć za siromašne muslimane u BiH, a prioritet su mu bile samohrane majke i jetimi. Prikupljao je odjeću, obuću i igračke za djecu i preko autobusa koji idu za Bosnu slao to braći, koji bi tamo djelili ugroženim muslimanima. Zadnju takvu pošliljku, od dvije velike torbe, je poslao u petak, a u nedelju je preselio.
Slao je redovno pisma sa novcem za pomoć koja se prikuplja preko N-UM stranice, iako je bio na socijali i samo ponekad radio na građevini. Kada su braća poslije ovog tragičnog događaja otišla u njegov stan, našli su, između ostalog, koverte za čitavu godinu adresirane na moje ime, odnosno namijenjene za humanitarnu pomoć. Čak je i drugu braću podsticao da učestvuju u pomoći siromašnima. Znao je prilijepiti markicu na kovertu, napisati adresu onih koji prikupljaju pomoć, i onda takvu pripremljenu kovertu davao braći i zamolio ih da udijele koliko mogu i da onda pošalju to pismo.
Ko će izvući pouku?
Nakon dženaze otišli smo u njegov stan, i subhanallah, pun stan islamske literature i islamskog materijala. Jednostavno se vidi da je ovaj čovjek živio, disao za ovu vjeru. Ugledao sam i jednu kesu punu hidžaba (mahrama) i sav zabezeknut pitam braću šta će mu ovi hidžabi, kada nije bio oženjen te mi jedan brat odgovori da bi Muhamed znao, kada bi čuo da se neka sestra pokrila, otići kod nje i pokloniti joj hidžab. Jednoj sestri je, koja se upravo bila pokrila, u poštansko sanduče ubacio hidžab i bombonjeru. Subhanallah, koliko nas ima koji razmišljamo o ovim stvarima i koji se ovako brinu za članove ummeta?
Jednog brata je rasplakalo kada je u Muhamedovom stanu našao pismo koje je bilo adresirano na njegovo ime, i u kojem mu je Muhamed napisao: “Ne može me jedan musliman toliko uvrijediti koliko mu ja mogu halaliti” – a inače su se bili malo zavadili. Nakon njegove smrti sam ga i sanjao: ulazim u mesdžid, a on sjedi pri ulazu na desnoj strani. Ja se iznenadih da je on tu, te ga poselamih, a on se samo zadovoljno osmijehnu.
Planirao sam da napišem još mnogo drugih pojedinosti o rahmetli Muhamedu, međutim, tekst je već prilično dug, pa ga radi lakšeg čitanja ovdje privodimo kraju. Ja sam ovako poznavao Muhameda, a Uzvišeni Allah najbolje poznaje Svoje robove. Allaha Plemenitog molim da se smiluje Muhamedu, da mu oprosti grijehe, primi njegova dobra djela koja je nesebično činio i da mu podari vječnu sreću na ahiretu!
Draga moja braćo i cijenjene sestre, ima li neko od nas ko će pouku primiti? Ima li neko ko će popuniti ovu prazninu koja je nastala odlaskom ovog velikog radnika za islam?

N-UM.com