Maloprije sam završila sa gasuljenjem. Dvije žene. Jedna je preselila prije 3 dana, druga pred akšam. U gasulhanu su dovezene jedna za drugom. Usljed nedostatka vremena sutra, uradila sam to sada, po noći. Nema smetnje tako uraditi, ali nije to poenta statusa.
Poenta je da nas sto u gasulhani sve čeka. Da nas tabut čeka. Da nas ćefini čekaju. I da nas zemlja čeka. Svaki put kada uđem u gasulhanu ibret mi je. Ništa tako ne podsjeća na Ahiret i prolaznost ovog Dunjaluka kao smrt. Još kada vidite svojim očima i uvjerite se da odlazimo sa ovog svijeta materijalno siromašni i da niko od rodbine, prijatelja i onih najbližih ne smiju ni u gasulhanu ući i halaliti se, zamisliš se. Boje se tebe mrtvog, a ništa im ne možeš.
Bježe od tebe mrtvog, a ti s mjesta ne mičeš. Plaču za tobom mrtvim, a rade protiv tebe dok dišeš. Za dva do tri dana počinju te zaboravljati leteći za Dunjalukom. A ti? Ti ideš u mezar i nosiš sa sobom samo komad bijelog platna, tabut i DJELA.
Ne tvrdim da se Dunjaluk treba zanemariti, naprotiv treba i za njega raditi. Ali zaboravljamo često da on ostaje iza nas i da nas poslije boravka na njemu čeka vječnost. Smrt je neminovna. Prije ili kasnije će nas stići. Ne vrijedi plaho se žalostiti ni za čim i ne vrijedi svega onoga što jedni drugima radimo kako bi se domogli nečeg materijalnog. Vrijedi samo dobro koje učinimo jedni drugima.
Da nam se Uzvišeni Allah smiluje i da na onaj svijet odemo bogati dobrim djelima. Da se Gospodaru vratimo kao vjernici i sa šehadetom. Amin.
Fahreta Bašić-Smriko
