Politička scena u Bosni i Hercegovini ovih dana još jednom svjedoči produbljivanju nesuglasica, koje se ogledaju kroz neuspješni pokušaj dijaloga iniciranog od strane Milorada Dodika, predsjednika entiteta Republika Srpska. Dodik je prošle sedmice uputio javni poziv svim liderima parlamentarnih stranaka na državnom nivou, kako iz vlasti, tako i iz opozicije, da prisustvuju sastanku u Doboju, zakazanom za 14. maj u hotelu “Park”. Namjera ovog okupljanja, prema njegovim riječima, bila je razgovor o uređenju odnosa unutar BiH u skladu s Ustavom i Dejtonskim mirovnim sporazumom.
Međutim, umjesto sveobuhvatnog političkog skupa, sastanak se pretvorio u simbolični debakl, jer je prisustvo najavilo svega nekoliko učesnika. Većina pozvanih stranaka, uključujući ključne partnere iz Federacije BiH i opoziciju iz Republike Srpske, kategorički je odbila prisustvo, čime je Dodikov pokušaj ostao gotovo bez stvarne podrške.
Poziv su ignorisale ili odbile sljedeće političke snage:
-
SDA (Stranka demokratske akcije) i DF (Demokratska fronta) iz Federacije BiH jasno su poručile da ne žele učestvovati u razgovorima s Dodikom, navodeći kao razlog njegovu ulogu u destabilizaciji države.
-
NiP (Narod i pravda), čiji je predsjednik i ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković, nije samo odbio poziv već je i otvoreno kritikovao samu ideju sastanka. On je naglasio da Dodik nije osoba s kojom se treba pregovarati, već neko ko bi, kako je rekao, “trebao razgovarati samo sa tužiocima i sudijama”.
-
Opozicione partije iz Republike Srpske, uključujući SDS, PDP i Listu za pravdu i red Nebojše Vukanovića, ranije su već odbacile Dodikove pozive, ocjenjujući ih kao političku manipulaciju bez stvarne namjere za kompromis.
Dodik je, oslanjajući se na izjave iz Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, tvrdio da je međunarodna zajednica jasno poručila kako rješenja za ustavno-pravne izazove u BiH moraju doći iznutra – kroz domaći politički dijalog. Iz te poruke izvukao je opravdanje za svoj poziv, insistirajući da je spreman razgovarati s bilo kojim liderom koji poštuje dejtonska načela.
No, problem nije bio u temi sastanka, već u nedostatku političke vjerodostojnosti osobe koja ga saziva. Kritičari, kako iz Federacije tako i iz RS-a, podsjećaju da je Dodikova politika u posljednjih nekoliko godina obilježena:
-
Osporavanjem državnih institucija BiH, uključujući Sud i Tužilaštvo;
-
Najavama otcjepljenja Republike Srpske, što su međunarodni i domaći zvaničnici okarakterisali kao prijetnju miru;
-
Izjavama koje potiču podjele i tenzije između naroda u BiH.
Zbog toga mnoge stranke smatraju da Dodik ne može biti garant dijaloga, već upravo suprotno – akter koji dodatno produbljuje političku krizu. Elmedin Konaković je bio posebno direktan u svojim izjavama, poručivši da se Dodikov poziv na dijalog odnosi na “normalne ljude”, implicirajući da se s njim ne može voditi ozbiljan i iskren politički razgovor.
Jedini politički akter koji je ostao dosljedno uz Dodika u ovom procesu je HDZ BiH, na čelu s Draganom Čovićem, čija partija godinama njeguje strateški savez sa SNSD-om. Uprkos tome, ni HDZ-ova podrška nije bila dovoljna da sastanku da političku težinu koju je Dodik želio postići.
Važno je naglasiti da je već ranije formirana inicijativa koju su potpisale stranke iz Federacije BiH, a koja isključuje SNSD iz pregovora o ključnim pitanjima za budućnost zemlje. Taj korak dodatno osnažuje uvjerenje da je politička izolacija Dodika na državnom nivou već uveliko u toku, te da je pokušaj organizovanja sastanka u Doboju bio više predstava za domaću javnost nego realna šansa za dijalog.
U konačnici, ono što je trebalo biti skup lidera spremnih za dogovor o stabilizaciji BiH, pretvorilo se u diplomatsku i političku poruku izolacije. Izostanak većine pozvanih pokazuje koliko je nepovjerenje prema Dodiku rasprostranjeno i u vlasti i u opoziciji. Poruka je jasna – dijalog da, ali ne s onima koji ne poštuju osnovna pravila zajedničkog funkcionisanja države.
Ovaj debakl u Doboju ilustrativno pokazuje stanje bh. politike – duboko podijeljenu, bez jasne strategije pomirenja, i u konstantnom preispitivanju legitimiteta lidera koji bi trebali voditi procese dijaloga. Ukoliko se i dalje bude insistiralo na personalizovanim inicijativama koje nemaju širu političku podršku, svaki pokušaj dogovora ostat će tek forma bez suštine.
