Elvedina Alić je pravi veseljak, a sve one koji se trenutno nalaze u izolatoriju ohrabruje svojim gestama i nasmijava svojim postupcima. Ona ujutro ustaje prva i za sve Covid pacijente u šest sati pravi kafu, pomaže im da prime terapiju, drži infuziju, ali i nosi voće i obroke, kako bi se što prije svi oporavili i otišli svojim kućama
Prošla je tačno godina otkako su prijavljeni prvi slučajevi Corona virusa u Wuhanu nakon čega se zaraza neviđenim razmjerama u samo nekoliko mjeseci proširila svijetom te i dalje svakodnevno odnosi ogroman broj žrtava. No, u ovoj priči pokušat ćemo pobjeći od crnih statistika, jer u nesrećama uvijek ispliva i humanost, a jedna od takvih priča dolazi iz Konjica. Mnoge Bosance i Hercegovce oduševljavaju statusi na društvenim mrežama Elvedine Alić ili, kako je prijatelji na Facebooku poznaju, Dine Didik Alić. Elvedina je majka četvero djece i trenutno se nalazi u izolatoriju u Konjicu, a svoju brobu s Corona virusom skoro svakodnevno objavljuje na društvenim mrežama. Njene objave pune su pozitivne energije, razumijevanja i prikaza borbe, kako za svoj, tako i za živote svojih sunarodnjaka.
AKTIVISTKINJA KOJA JE REKLA: ILI CORONA ILI BORBA!
I pored visoke temperature i terapije koju prima Elvedina je pravi veseljak, a sve one koji se trenutno nalaze u izolatoriju ohrabruje svojim gestama i nasmijava svojim postupcima. Ona ujutro ustaje prva i za sve Covid pacijente u šest sati pravi kafu, pomaže im da prime terapiju, drži infuziju, ali i nosi voće i obroke, kako bi se što prije svi oporavili i otišli svojim kućama. Svoju priču o nesebičnoj borbi za živote i sebe i drugih pristala je podijeliti i s čitateljima našeg magazina.
– Majka sam četvoro djece. Živim s mužem u ljetnikovcu blizu grada, u Homolju. Tu budemo ljeti. Zbog Corone smo produžili ljetni boravak u prirodi. Međutim, zaraza je ipak pokucala i na naša vrata. Sin i kćerka su prije mjesec imali Coronu i bili su u gradu. Nismo imali kontakte. Kad je sinu istekla izolacija, došao je do nas. Ne znam je li to bio presudni kontakt, jer moj muž nije pozitivan. Počinjem misliti da je zaraza toliko raširena da se ne može kontrolisati ko od koga dobija virus – počela je svoju priču.
– Zbog moje izoliranosti u ljetnikovcu nisam ni pomislila da javljanje temperature može biti povezano s Coronom. Nakon šest dana večernjih temperatura stanje se naglo pogoršalo. Javila sam se u trijažni kontejner Doma zdravlja Konjic. Hitno su mi urađeni nalazi i snimak pluća. Upućena sam u Urgentni centar na dalju obradu. Pulmolog je konstatovao obostranu upalu pluća. Jedva sam disala, kašalj se iz sata u sat drastično pojaćavao. Gušenje je odjednom došlo. Još sam imala snage i molila doktore da mi daju terapiju da idem na kućno liječenje. Beskrajno sam im zahvalna što su ispoštovali medicinski kodeks i nisu me poslušali. Odmah su me smjestili u izolatorij u motelu, u improvizovanu Covid bolnicu u Konjicu. Sedmicu prije mog ulaska u izolatorij odavde je mnogo pacijenata upućeno za Mostar na respiratore. Nažalost, mnogi su izgubili bitku. I samo to saznanje je strašno. Moji kući su plakali, jer se boje da odavde malo ko izađe kao pobjednik.
Uprkos negativnim brojkama, Elvedina se odlučila na borbu i ne odustaje.
– Ja sam cijelog života aktivistkinja. Tako sam odmah sa sobom porazgovarala. Ili Corona ili borba. Borba je moj izbor! Lakše se boriti u timu. Obišla sam sve sobe. Većinom su ljudi prikopčani na kisik i ne mrdaju iz svojih kreveta. Zamolila sam porodicu da mi donesu kuhalo i jednokratne šoljice. Počela sam podijelu kafe pacijentima. Čaj također. Sa svakim bar riječ-dvije razmijenim. Doktor nam je došao iz izolacije i začudio se atmosferi u Covid bolnici. Uspjeli smo od izolatorija napraviti kućnu atmosferu. Čuje se razgovor ljudi. Život se vraća. Ljudi ustaju da popiju toplu kafu. Uz pomoć brojnih donatora organizovala sam dostavu toplih večera. Izolatoriju su nedostajali pokrivači. Moje prijateljice su obezbijedile sve. Ne znam kako se ta magija stvorila. Izolatorij je „bombardovan“ voćem, sokovima i vitaminima – kazala je.
OVA FLOTA ZASLUŽUJE ORDEN ZA HRABROST I POŽRTVOVANOST
Dio priče podijelila je i na svom Facebook profilu, a njeni statusi počeli su se širiti u cijeloj našoj zemlji. Zahvalna je medicinskom osoblju koji zaista iz sata u sat bdiju nad njima i po nekoliko puta objašnjavaju kako i na koji način koristiti terapiju.
– Napisala sam samo nekoliko statusa o životu u izolatoriju. Ovdje se vodi krvava bitka za svakog pacijenta. Kandže smrti naspram ljubavi i požrtvovanosti medicinskog osoblja. Ko nema ovo iskustvo pred očima taj nikad neće shvatiti kako to izgleda. Dva tehničara u smjeni od 24 sata sa 22 do 24 pacijenta. Konjic može biti ponosan na ove ljude. Ja sam beskrajno ponosna na njih. Ovdje se plače kad nekom dođe nalaz pluća u poboljšanju. Ovdje se umorni tehničar baca na koljena da uhvati zraka, jer je upravo iznio na leđima nepokretnu staricu. Škripe gumene cizme, šište kisici. Ovako depresivno okruženje izaziva stah i to može biti kobno. Ja sam se sa svojim strahom suočila kao žena aktivistkinja. Moja snaga je u mom optimizmu. Želim pomoći svakom pacijentu. Bar da mu stavim bombonu u usta da manje kašlje. Ili da mu dodam vodu. Namjestim cjevčicu za kisik. Ili samo da ih nasmijem. Važno je da se držimo zajedno. Mi smo Titanik u nemirnom moru. Našu flotu čini kapetan dr. Mirza Gačanin, osam tehničara, tri volontera, spremačica i kisikdžija Mika. Naš brod plovi nošen vjetrom svih onih mojih prijatelja koji duvaju u naša jedra.
Naš doktor je tu za nas i subotom i nedjeljom. Kad imamo težih slučajeva, u noći nazove izolatorij i pita za svakog pacijenta. Ako postoje ordeni za hrabrost i požrtvovanost, to ova flota zaslužuje. Pretužna sam što u drugim gradovima vladaju agonija i neizvjesnost u izolatorijima. Strah je najveće zlo! Molim vas, pokrenite svoju energiju. Svi je imamo bar malo. Ujedinjeni možemo i od izolatorija napraviti privremeno mjesto za život. Borba je uvijek dobra opcija. Sigurna sam da će naš brod dovesti putnike na sigurno kopno. Dr. Gačaninu i posadi… mirne vode – zaključuje Elvedina.
